Dugo nisam vidjela nešto tako odvratno i usput tako otrežnjujuće za hrvatsko izborno tijelo kao tekst u nedjeljnom Jutarnjem listu. 

Dakle, Zoran Milanović i Radimir Čačić gutaju suši i sašimi sa zamjenikom glavnog urednika Jutarnjeg Davorom Butkovićem, a serviraju im ga glavni kuhari iz dva zagrebačka japanska restorana Takenoko. 

Takav dosad neviđeni politički i medijski spektakl odvija se u privatnom stanu novinara Butkovića kamo su se vođe Kukuriku koalicije dali pozvati i slikati u predizbornoj godini, kad očekuju da će pobijediti HDZ i preuzeti vlast. 

Da je glavni medijski savjetnik Jadranke Kosor htio tu dvojicu lidera opozicije prokazati kao budale, šuplje pozere i političare koji su uspješno operirani od posljednje zerice socijalnog takta, ne bi mogao smisliti bolji način od ovoga. Socijaldemokratski pretendent na premijersku funkciju i njegov glavni suradnik svojom su slobodnom voljom nadmašili sve pokušaje da ih se ocrni, koji će ikad doći iz suprotnog tabora. A to je stvarno blistava pobjeda. 

Jerbo, gostovati u domu novinskog urednika da bi se pred šokiranim građanstvom uživalo u japanskim svicima od »blijedih feta tora, tunine potrbušnice, najcjenjenijeg dijela tune plavoperke« i afektiralo o kvaliteti hrane u finim restoranima, to mogu samo političari koji uopće nemaju ni mozga, ni pristojnosti. 

Jako je dobro da je takva spoznaja tako uvjerljivo servirana ljudima koji su planirali glasati za Milanovića i Čačića i koji su im do sada davali značajno nadmoćnu podršku u anketama o popularnosti. Korisno je sve čime se raspršuju zablude, a ovaj malograđanski suši happening s liderima opozicije razbio ih je kao tikvu o beton. 

Naime, srce nezaposlenog hrvatskog birača, birača koji rinta od jutra do sutra za dvije hiljade kuna neto, birača koji više nema ni trunku samopoštovanja jer ne može prehraniti obitelj, birača koji nikad nije mogao i nikad neće moći probati suši, teško će ugrijati političari koji im tako napadno pokazuju da ne spadaju među njih. Nema teorije da će jad sirotinje, koja srče varivo od kelja sa svinjskom nogicom, razumjeti takvi bonvivani i jebivjetri kakvima su se prikazali Milanović i Čačić brbljajući s Butkovićem o jelima i restoranima kamo obitelj možeš pozvati samo ako misliš spaliti jednu radničku plaću. Samo mučninu i zlovolju ta dvojica mogu izazvati kod profesora koji je sretan ako nabere pet somića na mjesec. 

Ako se političari trude djelovati skromno i nerazmetljivo čak i u zemljama gdje je BDP po stanovniku 30.000 dolara, stvarno je nerješiva enigma koji to tip praznoglave i izdajničke malograđanštine pogoni Milanovića i Čačića da se biračkom tijelu obrate iza tanjura s jelima čija imena 90 posto Hrvata mora tražiti u rječniku. I još iz privatnog stana novinara, gdje ih ponizno poslužuju osobno šefovi iz Takenoka koji, kad je ovako važan markertinški projekt u pitanju, kako vidimo, idu čak i po kućama. 

Neka si kukuriku dečki zato zataknu za šešir svoje hvalisave floskule o vlastitoj »uvjerljivosti, kvalificiranosti, i odgovornosti« o kojima mumljaju preko elegantnog japanskog servisa. I neka mole dragog boga da je tiraža Jutarnjeg u nedjelju bila što slabija.