Gdje god se ovih dana okreneš, ljudi se prepiru o zdravstvenom odgoju, odnosno o tome jesu li u toj stvari u pravu Država ili Crkva, Jovanović ili Bozanić. I pritom je vrlo zabavno slušati kako se zagovornici crkvene dogme strastveno pozivaju na fetiš prioritetnog i navodno neotuđivog prava roditelja da odaberu kako će se odgajati njihova djeca.

Roditeljsko pravo da ocjenjuju i odlučuju što je za njihove potomke najkorisnije, glavni je argument aktivista katoličke udruge Grozd kad god se odluče okomiti na Ministarstvo prosvjete i te njihove slobodne stavove o ljudskoj spolnosti.

Zbog (ne)uvažavanja prava roditelja da kažu »ne« žeste se i biskupi za javnim govornicama i svećenici na misama da bi što lakše raspalili pastvu protiv ovih »crvenih« školskih vlasti i njihovih prosvjetiteljskih ideja o fizički i emocionalno zdravom životu.

A kao zastupnik i glasnogovornik katolički orijentiranih obitelji odvažio se javno istupati čak i jedan Tomislav Karamarko, tako veliki i tradicionalni vjernik koji se od supruge i dvoje djece rastao zbog druge žene. On ultimativno traži da zdravstveni odgoj bude isključivo izborni sadržaj pa da se svi roditelji pismeno izjasne dopuštaju li da njihova djeca to slušaju ili ne.

Svi ti pozvani i nepozvani advokati roditelja upinju se, naravno, stvoriti opće uvjerenje kako očevi i majke uvijek naprosto iskonski znaju što je za njihovu djecu najbolje te da je stoga samorazumljivo da im se u konzumiranju prava na odlučivanje nitko ne smije petljati pod noge.

To, međutim, da su roditelji idealni arbitri dobrobiti svoje djece često je puta svjetlosne godine daleko od istine i da je to tako zna svatko koga u ovom žalosnom ratu nije zaslijepio cilj pobjede. Točno je da dirljiva obrana roditeljskih prava u jednom ovakvom slučaju može dobro poslužiti za ideološku mobilizaciju što većeg broja pristaša, no svim je razumnim ljudima ipak manje više jasno da je beatifikacija roditeljstva ili glupost, ili najobičnija farizejština.

Jer, preskočimo li kao relativno marginalnu pojavu onu najgoru obiteljsku patologiju u kojoj se vlastita djeca zanemaruju, zlostavljaju i napuštaju, ostat će za čuđenje još jako veliki postotak roditelja koji ozbiljno i trajno upropaštavaju svoje sinove i kćeri bez obzira na to što ih vole i što čvrsto vjeruju da sve rade u njihovom najboljem interesu.

Treba li uopće za to nabrajati primjere kad ih svi oko sebe vidimo milijun?

Ima roditelja koji toliko obožavaju svoju djecu da im se prvo ne daju družiti s prijateljima koji im navodno nisu ravni, a kasnije se ta prisila proteže na izbor škole pa onda i životnog partnera. U nekim obiteljima njeguje se ledena hladnoća i strogost da se djeca ne bi »raspustila«. Jedan je dječak jučer poginuo u mopedu koji su mu roditelji kupili iz najveće moguće ljubavi. Onoga američkog momčića, koji je nedavno pobio pola škole, majka je naučila pucati iz poluautomatske puške. Mnogo je muškaraca i žena koji fizički kažnjavaju svoju djecu, mnogo je takvih koji ih uče mrziti druge. Jako je mnogo roditelja koji su zatucani jer ništa ne znaju. I mnogo je onih koji su probisvijeti, snobovi i budale.

Zato o školovanju djece odlučuje škola, a javnost slobodno raspravlja. Ali, po mogućnosti – bez lažnih argumenata.