Evo nam slučaja s hapšenjem desetorice Hrvata, pripadnika HVO-a u Orašju, pa da se lijepo vidi ta vazda ista, jadna matrica. Kad je more mirno, lijeno se brčkamo i djelujemo kao neka slatka i pristojna zemlja. Ali čim zavitla vjetar, odmah padamo u histeriju, hvatamo druge za gušu, psujemo i otimamo tuđu dasku.
Tisuće elektroničkih minuta i novinskih redaka profućkano je oko Orašja u citiranju naših političara, premijera i njegovih suradnika, generala i ratnih veterana nižeg ranga, pa čak i prononsiranih ratnih profitera koji ne zaslužuju da budu sugovornici o bilo čemu, a ovdašnja javnost još uvijek nema pojma za što se u susjednoj državi terete uhićenici iz HVO-a. Ne iznosi se opis zločina. Ni imena i dob zlostavljanih. Ni okolnosti pod kojima su stradale civilne žrtve. Ni svjedočenja sudionika i očevidaca. Ali Božo Petrov već zna – i to se usudi javno tvrditi – da su svi iz oraške skupine nevini. Ministar Krstičević zna da je u pitanju »politički proces«. I mnogi drugi znaju da »nam« je sve to namješteno. Da je sarajevsko tužiteljstvo insceniralo progon jer »želi mijenjati karakter rata u BiH«. I da je sve to dio zločinačkog plana da se što više Hrvata zauvijek iseli iz BiH.
Premijer Plenković malo bolje pazi što govori jer ga slušaju u Bruxellesu i Washingtonu. Ali u kontekstu orkestriranog zgražanja nad oraškim procesom, i on dolijeva ulje na vatru svečano se zaklinjući kako će učiniti sve »da zaštiti legitimne interese Hrvatske« kao i »ljudska prava svih kojima bi ona mogla biti ugrožena«.
A koji je zapravo meritum »legitimnih interesa Hrvatske« u BiH? Jesu li oni u opasnosti zbog ovog hapšenja desetorice ili možda zbog čega drugoga? I koja bi u svemu tome trebala biti uloga naših vlasti? Ako to želimo jasno definirati, prvo moramo razdvojiti dvije stvari koje se sada, u obranaškoj galami u korist osumnjičenika iz HVO-a, isprepliću u našem javnom prostoru kao tipična manipulacija. Jedna je moguće podizanje optužnica protiv skupine iz Orašja, a posve druga je loš položaj Hrvata u BiH.
Konkretnim ljudima, dvojnim državljanima BiH i Hrvatske, koji doista budu optuženi, Hrvatska može pomoći u dokazivanju nevinosti. Ako u arhivskoj građi ima dokumenata koji će im ići u korist, neka ih nađu i dostave. Ali pitanje svakako nije treba li procesuirati ratne zločine: to smo obavezni podržati kao članica EU-a. Niti zašto sada, nakon 25 godina, ratni zločini ne zastarijevaju. Ni kako to da osumnjičeni nisu obaviješteni da će biti privedeni – pa gdje se to ikome unaprijed dojavljuje da će protiv njega biti pokrenut postupak? Niti tko je otvorio arhive istražiteljima – arhivi su zato da budu dostupni, a ne nedostupni, ne da se istina skriva, nego da se cjelovito istraži.
A što se tiče položaja Hrvata u BiH, da, to je hrvatski vrh itekako odavna trebao tvrdo i uporno adresirati međunarodnoj zajednici. Bruxellesu i Washingtonu. A nije. Lakše je bilo kukati i skupljati jeftine poene među hrvatskim življem u susjednoj državi. Kako vidimo, to je lakše i sada. Politikantski tip reakcija navodno ozbiljnih i odgovornih muževa naše političke i vojne elite na oraški slučaj otkriva samo nezrelost, nesnalaženje i hipokriziju. Opet. I, dakako, tko će od toga imati štetu nego – Hrvati.
