U našoj zemlji, čiji je kreditni rejting, »junk« iliti »smeće«, i gdje više od 50 posto stanovništva ili živi od zraka – jer hranitelji obitelji nemaju posla – ili od neke vrste socijalnih transfera, u proslavu Božića u totalu su opet ulupani milijuni i milijuni kuna. 

  Cijelo bogatstvo upravo je rasula ova nacija labavoga standarda unutar koje se – oko ovih nekoliko svetih dana – redovito bratski ujedinjuje taj jedan manji broj istinski bogobojaznih žitelja sa onima drugima, koji su kanonima vjere odani samo zbog zamamnih jela i pila kakva je propisano iznositi na blagdanski stol od Badnjaka do Štefanja, točno prema strogom redoslijedu i protokolu obaveznog posta i mrsa. 

  I svoj zadnji novčić opet su predali trgovcima smjerni hrvatski vjernici, čvrsto združeni u čaroliji Božića s gustim redovima onih našijaneca koji se kičasto razmeću svojom pobožnošću iako se vladaju kao podlaci, te s onim vrlo sentimentalnim sojem Hrvata koji se, doduše, ne znaju ni prekrstiti, ali im godi da se jednom godišnje predaju omamljujućim čarima ganutljive ikonografije Kristova rođenja, bijelih ovčica, plastičnog cvijeća i predobrih anđelaka s debelim ručicama od pečene gline. 

 Ali nije vrijednost te kolektivne investicije u Božić povezana samo s novcem kao takvim, jer u sve je to založena još i gomila rada, vremena i entuzijazma, što bi ekonomske teorije opet znale adekvatno preračunati u dodatne iznose čvrste valute, a psiholozi u najave postblagdanske frustracije. 

  Pokupovao se, dakle, sav bakalar suhi i svježi, industrijski kolači, talijanski pošećereni kuglofi, materijal za makovnjače i sirnice, orasi, vina, obične domaće jelke i elegantna nordijska crnogorica za bolje stojeće katolike, praktične i tradicijske.

Pale su na oltar Božje vjere brazilske purice iz popularnog inozemnog lanca, mađarske patke i domaće kokoši. Umijesili su se mlinci dok su djeca rasipala brašno po kuhinjskom podu, a nije ih se smjelo otjerati kao inače jer je ipak Božić, pa On možda gleda kako smo živčani. 

  Rasklopili su se novčanici i bljesnule kartice da se i u škripcu kupe darovi, kuglice, svjećice, redenici kineskih lampica, figurice svetaca, petarde i ostala nabožna galanterija, CD-i s Tihom noći i crvene božićne zvijezde u teglama iz Nizozemske. Neke su djevojčice dobile svoju stotu bebu koju će za pet minuta tresnuti iza kreveta. 

  A provincijske i prigradske ljubiteljice narodne baštine bacile su se na izradu i aranžiranje slamnatih jaslica, vunene janjadi i ognjišta od crnog plastelina, na pletenje prostirčica sa crnim križem i zlatnom repaticom.

Okitile su se grane iznad vrata, povješali adventski vijenci, pomaknuo se namještaj da se može razvući stol. Održale su se mnogobrojne probe prigodnog pjevanja te kućnih i crkvenih obreda, zamotale se čokolade i ispeglale se košulje za polnoćku. 

A sirotinja nije nahranjena, bijeda se nije ugrijala. Za dijete koje nema kaput ništa se nije promijenilo. Da se ta sila i sinergija božićnog izvanrednog stanja usmjerila na nešto pametnije, gdje bi nam, ljudi moji, bio kraj.