Ankete o prvoj godini vlasti Kukuriku vlade pokazuju da su mnogi građani vrlo nezadovoljni, a najveća je pljuska to što je među njima i puno glasača Kukuriku koalicije. Onima koji su danas, na godišnjicu Milanovićeve izborne pobjede, nabrušeni na njegovu vladu, pridružuje se čak 48 posto ljudi koji su lani pomogli da ljevica porazi HDZ. To je za vlast jako loš rezultat. 

Doduše, ništa puno bolje nije se moglo ni očekivati budući da još uvijek vrijedi onaj depresivni grafikon bivšeg guvernera Rohatinskog, to jest da i dalje pada sve što ne bi smjelo padati. Uključujući sada i pad kreditnog potencijala po kriterijima agencije Fitch te pad trećeg zaredom kvartalnog BDP-a za novih 1,9 posto. Konstantno rastu samo nezaposlenost i troškovi života. 

Zgodno se danas sjetiti kako se, kad je ova vlada preuzimala upravljanje državom, od nje i očekivalo da mnoge u Hrvatskoj razljuti, odbije i učini nezadovoljnima. 

Analitičari su govorili kako novoj socijaldemokratskoj vlasti, na kraju prve godine, prirodno mora pasti rejting ako bude provodila reforme, a jedino drastične reforme su dobre i poželjne za ovu zapuštenu zemlju.

Kriza se može pobijediti samo oštrim nožem strukturnih promjena koje će dirnuti u puno interesa, prava i uhodanih egzistencija. To na početku mora izazvati bijes na raznim stranama, ali poslije će se pokazati koliko je sve to bilo neizbježno i korisno. 

Zato je bio zaključak da će vlast biti uspješna ako joj tokom 2012. bude ozbiljno padala popularnost. 

Ispostavilo se, međutim, da je garnitura Kukuriku koalcije uspjela postati u velikoj mjeri omražena, čak i kod vlastitih simpatizera, a da posao s reformama uopće nije odradila.

Pa čak ih uglavnom nije ni započela, barem ne one koje su bitne za egzistenciju najvećeg broja građana. A Vlada se, još k tome, uspjela posvaditi i sa sindikatima, i sa poslodavcima pa se čovjek opravdano pita koga su onda izabrali da im do kraja mandata bude saveznik. 

To doista treba znati, reći će zlobnici. 

Mora se, naravno, priznati da su naslijedili državu u teškom kaosu, svuda i na svim razinama, i bez unutarnjih rezervi koje bi se dale aktivirati bez velikih lomova. No teško se oteti dojmu da je Vlada u ovu godinu dana puno nasitno prčkala, a da su velike geste uglavnom izostale osim donekle u resoru Slavka Linića. 

Jer, nered i javašluk u administraciji ostali su praktički nedirnuti. Javna poduzeća nisu restrukturirana. Nefunkcionalna državna imovina nije ni prodana, ni aktivirana. Državne investicije, koje je Čačić ispravno zamislio kao jedini upotrebljivi zamašnjak za privatni sektor, izjalovile su se. Nema velikih ideja.

Filozofija proračuna nije promijenjena. S bankama se i dalje hoda po jajima. Sustav je ostao trom, spor i bezobrazan prema onima kojima bi trebao služiti. 

Rejting vlasti nije, dakle, pao zato što bi vlast inicirala neki istinski metež koji reformatorski zadire u odavna cementirane pozicije i uhodane odnose, znači zbog onih poželjnih razloga. Nego je pao zato što nikakvoga meteža nema i što je sve ovo počelo nalikovati na beznadno i tupo tavorenje. 

Ljudi bi još podnijeli recesiju, ali ne mogu podnijeti tu zaraznu opću depresiju čiji se dah, paradoksalno, širi i iz same Vlade. 

Stoga je pitanje svih pitanja ne samo kad će se trgnuti, nego jesu li to uopće u stanju.