Trebalo je dva tjedna, ni časka više, da Ante Gotovina, od prvorazrednog heroja i najvećeg domoljuba hrvatskog naroda – postane najobičniji izdajnik.

Dogodilo se, dakle, točno ono što sam na ovom mjestu najavila kad sam čula Gotovinin kratki, mirni govor na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.

Potpuno je, doduše, iznenadila ta munjevita brzina s kojom su se, protiv svima već poznatog sadržaja generalovih istupa, pobunili prvi glasnogovornici ekstremnih krugova čija je očekivanja on iznevjerio čim je kročio na tlo domovine, a tu su ulogu nestrpljivo odigrali Zvonimir Trusić i Ivica Marijačić.

A još više od toga mogla je šokirati gruba izravnost svih tih paprenih optužbi i uvreda koje su generalovi dojučerašnji apologeti odlučili preko medija sasuti u brk svom palom idolu.

Stvarno nije bilo osobito teško prognozirati da će među politički beznadno neuspješnom krajnjom desnicom i skupinama koje financijski i ideološki parazitiraju na Domovinskom ratu biti nezadovoljnog brundanja zato što je Gotovina odlučio govoriti kao neki blagi propovjednik mira, skladnog suživota, nade i tolerancije. Pa prirodno je da ostrašćenim radikalima stane knedla u grlu kad pobjednik Oluje danas kaže kako mu je rat mrzak.

 Ali da će ga tako u lice optužiti da je bijedni dodvorica i ulizica koji je okrenuo kaput, da će mu prišiti kako je postao bešćutni tip čije su poruke među braniteljima navodno izazvale tjeskobu, nevjericu i konsternaciju – to ipak nije mogao očekivati nitko.

S druge strane, stvari možda i nisu tako neshvatljive kada se malo promisli o tome tko su ti ljudi koji sada ovako krvnički napadaju tog istog generala Gotovinu na koga su se tako dugo kleli svojom krvlju i čijom su se ratnom slavom tako nemilice kitili.

Zvonimir Trusić? Za one koji nemaju asocijacija na taj lik i djelo, recimo da tragovi o njegovim ratnim zaslugama ne postoje iako on već 20 godina bez stida istupa kao glas branitelja, domoljublja i neokaljane ratne časti.

Za tu se veličinu, međutim, čulo onda kad su na vidjelo izašli zločini ozloglašene Merčepove postrojbe. Baš njega je Merčep svojedobno optužio da je naredio ubojstvo obitelji Zec, a o njegovoj su ulozi u ratu govorili i svjedoci s mnogo više vjerodostojnosti.

U devedesetima, svake sam godine na Trgu žrtava fašizma gledala Trusića i skupinu profašista kako kamenjem gađaju Zagrepčane koji su od Tuđmana tražili da trgu vrati njegovo pravo ime.

Njegovi pokušaji da se nametne kao lider branitelja uvijek su neslavno propadali, pa se trajno posvetio obavljanju poslova za paraobavještajno podzemlje. No kako se Trusić ne da obeshrabriti, hapšenje Tihomira Purde inspiriralo ga je da osnuje udrugu Stop progonu hrvatskih branitelja, iza koje stoji uglavnom on sam.

Ivica Marijačić? Glavni urednik Hrvatskog lista, koji se uglavnom bavi skidanjem glava političkim neistomišljenicima, široj je javnosti postao poznat tek u kontekstu istrage o slučaju Fimi medije i optužbe da je Sanader kupio političku poslušnost tih ultradesnih zadarskih novina sa 400 tisuća eura iz Barišićevog crnog fonda.

Nije nikakvo čudo da na Gotovinu vrište baš takve »moralne vertikale« poput Marijačića i Trusića. Ovo su zadnji dani njihove lažne slave, a njihova posljednja nada, general Gotovina, najstrašniji je simbol toga kraja.