Kod socijaldemokrata se javila morska inicijativa da se ime stranke promijeni. Izbacili bi riječ »partija« i montirali nešto drugo. Budući da nije jasno zašto se tamo kod njih sada porodila ta mudrolija – i to baš u trenutku kad imaju sto važnijih stvari koje treba prekopati, zaokrenuti i domisliti – nema druge nego zaključiti da je ta besmislena originalnost samo još jedan pokazatelj dubine krize koja potresa SDP.
Riječi »partija« baš ništa ne fali. Englezi, uostalom, kažu »party«, Francuzi »partie«, Nijemci »Partei«, Talijani »partito«, Španjolci »partido«, Rumunji »partid«. Čak i na esperantu je to: »partio«. Ali kvaka je u tome što SDP-u tragično fali jake političke vizije i politika koje daju odgovore na grč današnjega vremena i za građane bi bile prijemčive. Naravno da njihov problem nije u imenu, nego u sadržaju i stilu toga što već puno godina rade tepajući sami sebi kako su važni, pametni i nenadoknadivi.
Sada im je posve crknuo motor na automobilu. Krntija više ne vozi. A oni bi stavili novu boju. Puca glava. Oni idu frizeru. Čak i nakon onog debakla od HDZ-ove i Mostove vlade, izbore su izgubili, otprhnulo im je 100.000 lanjskih birača. Evo HDZ-a na 35 posto popularnosti, a njih na 25, dakle Plenkovićevi vode s tridesetak posto razlike. Bravo.
U Saboru prigovaraju HDZ-u što nije učinio točno ono što su sami propustili mijenjati u svom četverogodišnjem mandatu. Važnu opozicijsku rolu krenuli su odigravati bez prave snage, promašenim zabadanjima i doskočicama, kojih se za pola sata više ne možeš ni sjetiti, kao da će se proslaviti jeftinim efektima. Anemija je očigledna i duboka. Zoran Milanović, veliki krivac za raspad sistema, ponaša se kao da ga se sve to skupa ne tiče, a prihvatio je mjesto predsjednika kluba zastupnika SDP-a. Zašto nije rekao da neće jer mora sebi naokolo tražiti posao, pa se SDP barem ne bi sramotio što njega u parlamentu nikad nema.
Čak ni vlastiti SDP-ovi birači i ideološki istomišljenici više ne znaju navesti pet stvari zbog kojih im je važan SDP. Ne zato što te stvari u pravom životu ne postoje, nego zato što SDP tamo nije. Zato su mnogi od njih 11. rujna ostali doma. SDP će uskoro birati novog lidera, ali sve su to slična zrna kukuruza. Milanović je tako dugo bio na vlasti, a nije iza sebe ostavio nijednog izrazitog i potentnog vođu i logičnog nasljednika. Kandidati za glavnu facu na Iblerovom trgu daju ovih dana intervjue, ali u svima njima generalno nisam pročitala ni jedne jake političke i državničke ideje, a kamoli da ih ima tri. Samo suradnja, okupljanje i blabla.
Na terenu je potop, svatko gura svoga, a zapravo se ne zna zašto baš tog njega ili nju, odnosno što bi to novoga i pobjedničkoga njihovi favoriti donijeli. I nitko od tih lokalnih SDP-ovaca sebi pritom ne postavlja pitanje kako to da HDZ ima 200 tisuća članova, a SDP samo tridesetak. Žele li oni uopće imati članstvo? Ili su sami sebi jedni važni. Žele li prirodnu suradnju sa sindikatima? Lijevim intelektualcima? Socijaldemokratima među članovima HAZU-a? Umjetnicima? Radničkim vijećima u velikim koncernima? Ako žele, a to ipak nemaju, valjda su lijeni, inertni i umorni od života. E pa upravo tako i izgledaju.
