Velika pomama kod nas se periodički stvara oko plaća u vrhu javnih poduzeća i to je takav jeftini populizam od kojega ti se naprosto okreće želudac. 

   I sad je to, evo, ponovno na dnevnom redu: navodno je sve podatke o direktorskim plaćama razastro na svom stolu i novi ministar državne uprave Arsen Bauk stremeći uvođenju ultimativnog reda i pravednosti u taj budžetski izdatak. To znači da je ova vlast šparna i racionalna te odlučna u tome da će čak i njeni najsposobniji kadrovi dijeliti skromnu sudbinu običnih hrvatskih građana. Ili ih neće biti. 

   I cijela ta stvar se, kao i uvijek, iznova sastoji u tome da se direktorske plaće precizno niveliraju kako nijedna ne bi bila ni za 100 kuna veća od nekog maksimuma betoniranog nekom odlukom vlade. A momentalno je na snazi odluka iz 2009., kojom je premijerka Kosor ograničila najvišu plaću u javnim tvrtkama na malo više od 17.000 kuna. 

   Bauk sada razmišlja hoće li taj direktorski limit još malo sniziti, čisto da se pokaže kako je socijaldemokratska vlast avangardnija nego ona prethodna. A uz to također proučava treba li državnim direktorima dopustiti da sebi isplaćuju i onih pola posto godišnje na minuli rad prema Zakonu o radu, ili za njih to ne treba vrijediti. 

   I opet se, naravno, siromašnom narodu – koji većinom ili prima neke tanke plaće najviše do 5.000 kuna, ili uopće nema nikakvoga posla ni prihoda – čini da je to divno i izvrsno. 

  Da, da, pa sigurno, trebalo bi im smanjiti još – jednako se žeste i penzioneri u nasumičnim TV anketama, i gospođe potpuno distancirane od besparice u svojim bundama i ray ban očalama, koje govor krize preuzimaju jer su dobro razvile socijalnu inteligenciju. 

   Sve je to, međutim, čisti bullshit. 

   Istina je da se, u ovoj financijski opustošenoj zemlji, stanovništvu čini da je plaća od 17 somića velika kao kuća. Ali bio bi dobar znak kad bi se u političkom vrhu pojavio netko suvisao i pošten tko bi izašao pred javnost i rekao istinu umjesto da se ljudi vječno farbaju jeftinom demagogijom. 

   Sumanuto je, naime – pa naravno da jest – 17 tisuća kuna plaćati bitangama, jednako u državnim poduzećima i agencijama, kao i u administraciji, i u javnim službama. Jasno da je skupo i rastrošno davati taj novac za plaće direktora i ravnatelja, šefova i šefića koji su vinovnici ovog nevjerojatnog javašluka, lijenosti i nereda gotovo svuda gdje je država poslodavac. 

   Ali, ljudi moji, za te koji će usput krasti, zapošljavati svojtu i stranačke tupane, na poslu se odmarati, žderati na naš račun po skupim restoranima i kupovati najskuplje automobile – skupo je dati i jednu kunu, a kamoli tih 17 tisuća. 

Najjeftijiji bi bili direktori koji bi u javnim tvrtkama i na drugim odgovornim pozicijama na državnoj plaći – bili uspješni. I ne vidim u čemu bi bio problem da takvi imaju ne samo veću plaću od Milanovića, nego da ih plaćamo i sto tisuća kuna na mjesec.