Gledajući na izricanju presude Sanadera kako, ogoljen i poražen, zuri u prazno pred tužiteljima, sucem Turudićem i televizijskim kamerama, vratila mi se u momentu potpuno ista misao kao i nekoliko dana ranije, kada su Gotovina i Markač oslobođeni krivice na Haaškom sudu. 

    Palo mi je na pamet kako je to stvarno šugava pravda da Sanader, sam samcat, guli u zatvoru ukupno pitaj boga koliko godina kad se jednom svi ti procesi protiv njega završe. A da pritom nastave mirno i udobno živjeti sve one stotine i stotine snishodljivih partijskih funkcionera koji bi na Sanaderov mig zgazili svakoga tko bi mu eventualno mogao zasmetati. Stotine službenika državne i lokalne administracije pomno filtriranih po psećoj poslušnosti. Direktora javnih tvrtki koji su pred njim bili manji nego trunke prašine na njegovim cipelama. Novinara koji su mu čitali misli i drugih slugu poretka koji su šest godina lagali za Sanadera, dizali za njega ruke i hladno odsijecali glave neposlušnima. 

    Doista je to invalidna satisfakcija – na taj sretni dan kad je Hrvatska, navodno, spektakularno raskrstila s korupcijom – da se Sanadera osudi, ali da se pritom ekskulpira kompletna bulumenta njegovih dodvorica. Teško je vidjeti i pola pravde u tome da prolazi lišo sav taj mizerni ološ bez kojega bivši premijer ne bi mogao počiniti apsolutno ništa od ovoga za što mu se sudi, a što je, kako je netko ugrubo izračunao, hrvatske građane koštalo, brat bratu, oko 100 milijardi kuna. 

    Nalupala sam u doba Sanaderove slave milijun tekstova protiv njegovog prijevarnog režima, ali uvijek su mi se puno više nego on sam gadili ti crvi, nositelji fakultetskih diploma i finih sinekura, koji su prodali svoj obraz za kakvu kožnu foteljicu, za brzi novac koji se ne može dobiti za pošteni rad ili čak za pišljivu čašu pjenušca sa svetim utjelovljenjem Vlasti. Nema što, ovaj je utorak bio njihov dan i bit će to njihov doživotni praznik. 

    Jer na taj su se dan definitivno izvukli i oprali svoj masni brk: Sanader će izdržavati i svoju kaznu, a i njihovu, a oni će se, ubuduće, gdje god im se pruži prilika, čistunski zgražati nad njegovom strašnom pohlepom i njegovim moralnim padom. 

    Pravda je, naime, lijepa riječ, ali slabo ostvariva. 

    Posve sam sigurna da su, s tim u vezi, nekidan u Pakoštanima slatko kusali volove, vitlali hrvatskim zastavama i bacali se u zagrljaj Anti Gotovini i neki iz te skupine piromana, ubojica staraca, lažnih branitelja i kradljivaca frižidera zbog koje su generali toliko dreždili iza haaških rešetaka. 

    Kad sam na novinarskom zadatku, nekoliko dana poslije Oluje, s kolegom fotoreporterom obilazila Knin i cijeli taj dio oslobođenog područja, gledali smo otvorenih usta kako noćima plamte do neba deseci i deseci kuća. Ti koji su ih palili, ti koji su odvozili kamione stoke s napuštenih imanja i ti koji su pljačkali ispražnjena srpska sela također sada mogu biti mirni isto onako kao i oni Sanaderovi. Gotovina je za njih odsjedio. Vrijeme je prošlo. Tragovi su zameteni. I kraj je odsviran. 

    To manjkavo sredstvo poravnanja, kroz koje bi se trebali naplatiti ti računi unutar ove zajednice, zove se pravosuđe. Pravda bi bila nešto sasvim drugo.