Tempo je, znači, malo usporen, ministar financija za to je okrivio interesne skupine koje se deru protiv zakona koji će »rebnuti bogataše«, no očito da je u Vladi prevladalo uvjerenje da na ovoj građi treba još raditi. 

    Je li ta ocjena ispravna teško će umjeti reći i znalci budući da javno dostupnih informacija o sadržaju zakona nema ni blizu dovoljno. Linić je dosad prema van lansirao samo paušalnu utjehu da će njegov zakon uglavnom biti supstitut za dosadašnju komunalnu naknadu i da stoga, za većinu građana neće značiti bitno veće porezno opterećenje nego dosad. 

    A kako činjenica nedostaje, anonimni izvori iz Linićevog ministarstva mogu se lako izvlačiti na to da je zakon zapravo odgođen samo zato da Kukuriku koalicija ne bi izašla na lokalne izbore s još jednom novim porezom, dakle iz političkih, a ne iz stručnih razloga. 

    No bit će ipak da je to samo manji dio istine, odnosno da će kompletnu tu materiju trebati još dosta puta dobro i pažljivo pretresati da bi se na kraju možda čak i zaključilo kako novi zakon neće biti uspješan, barem ne u obliku koji je do sada planiran.    

    Sigurno je, naime, pod broj jedan, da definicija »imovine«, o kojoj je riječ u novom porezu, ne pokriva samo nekretnine premda je Linić mislio oporezovati samo njih. 

    Imovina su, jasno, kuće, stanovi i zemljišta, ali imetak je i novac u banci, nakit u sefovima, autorska prava, investicije, dividende, udjeli u poduzećima, licence, umjetničke zbirke itd., itd. 

    Istina je da nešto od toga već podliježe porezima, ali dio, poput bankovnih računa, ne. Zar onda ne bi bilo fer – ako je ovdje, kako kaže Linić, riječ o pravednosti – da se oporezuje sva imovina, a ne samo neki njeni oblici? I kakva korist od toga što će se građani početi rješavati kuća i zemljišta kao oporezovane imovine, da bi svoj imetak prebacili na štedne knjižice u bankama? 

    Drugo, kako Linić misli prebroditi problem traljavih zemljišnih knjiga koje bi morale biti čiste i uredne da bi se na temelju njih razrezivao ovaj porez, a nisu ni blizu toga. Znači li to da će se od poreza na nekretnine opet izvući mutikaše, dok će uredni građani nadrljati. 

    Treće, što ćemo s vikendicama koje 90 posto građana Hrvatske u bivšem sustavu nije gradilo zato što su bili bogati, nego upravo suprotno: zato što su bili siromašni.    

    Ljudi iz inozemstva teško će shvatiti taj paradoks, ali kod nas jako mnogo vrlo skromno situiranog stanovništva ima vikendice već i u drugoj pa i u trećoj generaciji. Većina njih sklepana je na tada jeftinim parcelama, ili na komadu obiteljskog zemljišta, od najlošijeg materijala, i građena je po deset i više godina da bi se ljeti imalo kamo odvesti djecu i starce na ljetovanje za trošak od dodatnih nula dinara. 

    Odakle takvim ljudima, koji su u međuvremenu starili i ostajali bez posla, novac da plaćaju za svoje betonske kuće na Jadranu i po zagorskim bregima? I je li ih, uostalom, fer kažnjavati prisiljavajući ih da te objekte sada prodaju, i to budzašto, jer za porez neće imati? 

    Prema tome, puno je tu još pitanja i dosta je nedosljednosti. Porez na imovinu je potreban, ali on mora biti pravičan, sveobuhvatan i naplativ s obzirom na prihode građana. Za to se isplati još misliti.