To je upotreba nedostojnih sredstava. I to je podcjenjivanje javnosti. A takva će strategija svakog inteligentnog građanina samo iznervirati. 

    Tipičan primjer je stan zbog kojega je Ostojić s pravom prozvan u Večernjem listu. Dakako da je s pravom, jer svaki bi ministar u demokraciji bio optužen za sukob interesa ako stanuje u stanu bilo kojeg vlasnika novina. Nema načina da se sumnje u takvim slučajevima izbjegnu budući da ministri rade javni posao koji se u medijima kontinuirano analizira i vrednuje. Ako, dakle, između nekog ministra i nekog vlasnika novina postoji poslovni odnos, jasno je da će javnost biti nepoverljiva prema svim tekstovima koji se dotiču ministrova resora jer ne može biti sigurna da on na njih ne utječe. 

    Kad je riječ o slučaju Ranka Ostojića, sukob interesa još je daleko izrazitiji. Prvo, svi znaju da je ministar svojedobno bio i zaposlenik Nine Pavića. Drugo, u ovoj je maloj zemlji poznato da su oni prijatelji koji se povremeno sastaju i na javnim mjestima, gdje ih svatko može vidjeti. Treće, tvrtka ministrovog stanodavca, na koju se vodi sporni stan, dužna je državi oko dva i pol milijuna za porez. I četvrto, upravo represivni aparat, u kojem je Ostojić jedna od ključnih figura, trebao bi istražiti ulogu ministrovog stanodavca u prijevari koja se zove Kamensko. 

    U takvoj situaciji tvrditi da se po ministrovoj stambenoj situaciji kopa bez razloga, ili izjaviti, poput premijera Milanovića, da problem ne postoji budući da se za taj stan »uredno plaćaju računi«, doista je zafrkavanje javnosti. Pa to je sukob interesa kao nacrtan. I najnetalentiraniji zastupnik ove vlasti znao bi ga za pola minute prepoznati kod bilo koga iz opozicije. 

    Kad je, međutim, na tapetu jedan od njih, ministar i njegovi kolege brane se bacajući moralnu ljagu na kritičare. Podmeću im da su se uhvatili u kolo s mafijom. A mafija je ta koja je iskonstuirala problem Ostojićeva stana kako bi zaustavila policijske istrage. – Mafija uvijek zna način kako da udari na nekoga – kukumavči Ostojić. – Ovo nije servirano slučajno, odabrali su trenutak. 

    Takvo ponašanje je bezobrazno kao i ministrov fakinski poziv novinarima da mu jave ako saznaju za neki drugi stan koji bi mu odgovarao. 

    Jer, Ostojića, kad je riječ o Pavićevom stanu, nimalo ne spašava što se Večernji list u priči o Watergateu jako zaletio. Ni što se u aferi telefonskih ispisa vide otisci svih deset Karamarkovih prstiju. Ni što je očito da se vrh HDZ-a lakoumno poigrava ozbiljnim stvarima kako bi zaradio političke poene. 

    To su naprosto paralelne teme. A temu stana Večernji je odradio kako treba. O tome da su motivi njihovih informatora bili »nečasni« može se moralizirati, ali bitno je jedino to je li sadržaj informacije istinit. A jest, i to se ne može zakukuljiti okretanjem pile naopako.