Jer, dakako, u zemlji snažne demokracije, ružna otkrića do kojih se došlo bila bi iskorištena kao poticaj za odlučno i što dublje čišćenje sustava od korumpiranih policajaca, obavještajaca, sudaca, političara i drugih dužnosnika umreženih s kriminalom, te za doradu eventualno loših zakonskih propisa. 

    Takav pravac djelovanja u politički bi zreloj državi imao i iskrenu podršku opozicije budući da su neometana i efikasna borba protiv kriminala i čist obraz kaznenog aparata interes baš sviju unutar jednog društva, a ne samo interes trenutačne Vlade. Tako bi to trebalo biti u idealnim okolnostima, ali kod nas, naravno, nije. I zato postoji velika opasnost da će se, po staroj navadi, cijela stvar zaglaviti u slijepoj ulici političkih obračuna poslije kojih se više neće moći razabrati zašto je tko pao, što je čemu bio uzrok, a što je bila posljedica i čiji su otisci nađeni na prljavom vešu. 

    A mada je već sada više nego očito da na taj mlin vodu tjeraju Tomislav Karamarko i njegovi stranački jurišnici, za takav rasplet bit će ipak daleko najkrivlja vlast koja sjedi u Banskim dvorima i na Pantovčaku. Zašto? Pa evo. 

    Iako su mediji u ovih nekoliko dana uspjeli samo djelomično posložiti neke fragmente ove afere, već sada je gotovo nedvojbeno nekoliko stvari koje za Karamarka i HDZ, međutim, ne postoje niti o njima žele išta čuti. 

    Prvo, priča o ispisima telefonskih kontakata buknula je planski, zato da bi se kompromitirale važne istrage koje su bile u toku, izgleda njih četiri. Pritom je, kako se to inače radi kad se konstruiraju paraobavještajne spletke, primijenjena metoda distorzije informacija kojom se stvarni ljudi i događaji smještaju u krivi kontekst. S tim u vezi, ultrapovjerljivi izvještaj Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost – materijal koji smije ići samo Josipoviću i Milanoviću, a koji je bio potka za novinsku verziju događaja – dostavljen je prvo Karamarku. Jasno da je time ozbiljno prekršen zakon. 

    Drugo, saznalo se da kriminalci mogu kupiti informacije o stanju istraga i planiranim akcijama organa represije. Zbog toga su nedavno uhapšeni policajci Svalina i Drnić, a poslije i trojica njihovih mušterija, a sustav ima indicije da su usluge tih, a možda i drugih takvih »poduzetnika«, koristile i mnoge druge osobe. Zato je zahtjev policije za ispisima telefona nadvio sumnju nad šaroliku skupinu u kojoj ima poduzetnika, obavještajaca, policajaca, tipova iz krim–miljea, mafijaških kumova, a navodno i političara, sudaca i novinara te ljudi bliskih vrhu HDZ-a. 

    Karamarku, koji je na svom terenu počeo gubiti bitku, ta verzija događaja, dakako, ne odgovara. Zato muti vodu tražeći ostavke u Vladi, optužujući premijera da laže kad tvrdi da policija nije prekršila zakon, prikazujući smijenjenog Petra Miševića kao žrtvu, konstruirajući intrigu oko Buljevića. Vlast koja ima tako neodgovornu i zlonamjernu opoziciju mora vući jake poteze tražeći podršku građana. Da bi je dobila, mora im dati bitne i dobro potkrijepljene informacije. A oni to ne čine. Time ostavljaju prostor da ovaj skandal, koji je mogao biti iskorišten za nešto dobro, samo donese još zla.