Josipović i Milanović jučer su ispravno odlučili da treba stati pred kamere, pokazati odlučnost u borbi s kriminalom i zaštiti ljudskih prava i spustiti loptu. Ali ni nakon što su to učinili, i dalje nije ništa jasnije što je sukus ovog obavještajno-policijskog skandala koji je efektno nazvan »Hrvatskim Watergateom« iako je pravi Watergate bila priča s kojom ova doista ne pokazuje vidljivih sličnosti. 

   Premijer i predsjednik nisu, dakle, građanima nimalo pomogli da se snađu, niti su ih osobito umirili, ispalo je da su naprosto odglumili rolu brzog informiranja uzrujane javnosti. Jer praktički ni o čemu iz ovog špijunskog paketa i dalje se ne mogu donositi nikakvi zaključci premda su dvojica najodgovornijih političara u državi izašla da nam daju navodno meritorne smjernice i objašnjenja. A budući da je enigma tako napadno sačuvana, čovjek se čak mora zapitati je li možda moguće da ni Milanović i Josipović nisu još posve sigurni o čemu se tu doista radi. 

   Svakako, situacija je sada takva da razni poluslužbeni i neslužbeni izvori, zahtijevajući od medija anonimnost, mogu o ovom špijunskom mutežu nastaviti producirati tucete novih, kontradiktornih zapleta i tumačenja i upirati prstom na razne navodno ključne osobe, a mi i dalje nećemo znati procijeniti što je od svega toga istina, što je tko krivo skopčao, a što je namjerno podmetnuto. 

  Na to gdje je meritum ove intrige ne upućuje ni smjena Sanaderovog predstojnika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost Petra Miševića, koju su premijer i predsjednik objavili na press konferenciji. Može se samo pretpostaviti da je upravo on u medije lansirao ovu nejasnu aferu koja smrdi do neba, a o kojoj još uvijek ne znamo odgovoriti niti na ono jedno, najosnovnije pitanje. 

   A tu je osnovno razlučiti je li glavni problem »samo« u tome što su neki policajci prekoračili ovlasti primjenjujući legitimne mjere tajnog nadziranja kojima se provjerava jesu li određene osobe povezane s krivičnim djelima? Ili je možda u pitanju neka puno opasnija igra koju se htjelo zamaskirati dizanjem moralističke galame oko stanovitog kršenja ljudskih prava opravdano osumnjičenih osoba? 

   Tu dilemu Josipović i Milanović apsolutno nisu otklonili isko su ponavljali da »zloupotreba nije bilo«. 

  Činjenica je, naime, da se među akterima ove afere, u još nedefiniranim ulogama – spominju i razni poznati i visokopozicionirani dužnosnici, i skupina neimenovanih pripadnika kriminalnog miljea, i obavještajci, i podzemlje, i obitelj Todorić. Javnost tek treba dobiti prihvatljiva objašnjenja o tome koje mjesto i značenje u ovoj gadnoj storiji pripada Karamarkovom učeniku i nasljedniku Josipu Buljeviću, doskorašnjem šefu SOA-e, koje ministru policije Ostojiću i njegovom novom šefu policijskog USKOK-a Mariju Bertini. Koji su to opaki mafijaši sa istoka Hrvatske i na koji način su oni u ovo upleteni? Otkud u priči te neke osobe iz Agrokora? Gdje je Mladen Bajić, i tako dalje, i tako dalje. 

   Dok tih objašnjenja nema, sigurno je da se ne može isključiti da »Hrvatski Watergate« primarno ima veze i s politikom, i s mafijom, to jest s to dvoje istovremeno i odjednom. Na to možda upućuje i ova nevjerojatna tajnovitost. Jer zajednički istup predsjednika i premijera zapravo je otvorio pitanje: Što je to što su njih dvojica željeli sakriti?