Nabasam jučer na susjedu iz kvarta koja je išla na neke silne pretrage. Pitam je iz pristojnosti što joj je točno, ali ona ne zna. Nelagodno joj je što ne zna. 

   – Ma dobro, već će vam doktor sve to objasniti, glavno da je utvrdio o čemu je riječ – kažem da to prekinem. 

   – Pa je, je, već mi je sve rekao… ali ja ga baš nisam razumjela – vrpolji se ona kao da ima kamen u cipeli. Nije joj ugodno što je nasred ulice morala ispasti glupa. 

   Ali ja je, srećom, mogu odmah utješiti jer, kao i svi drugi ljudi koji su u Hrvatskoj ikad bili bolesni, iz iskustva dobro znam o čemu se radi. Dapače, kad god imam posla s našim zdravstvom, uvijek mi se iznova vraća misao da bi ministar zdravlja, sada Ostojić kad već nisu ovi prije njega, napokon trebao izdati liječnicima smjernice o tome kako moraju komunicirati s ljudima koje liječe. Ili bi na medicinskim fakultetima trebalo uvesti predmet gdje bi se učilo kako je liječnik dužan razgovarati s pacijentima. Ili bi ravnatelji zdravstvenih ustanova oko toga trebali organizirati neki vid konstantne kontrole. Ili sve to zajedno. 

  Jer, čast vrlo rijetkim iznimkama, prema nama u Hrvatskoj doktori se odnose kao prema drvenim trupcima. Promotre nas, iskrenu, preokrenu naopako, značajno se namršte, na našem se organizmu naprave razni nalazi, naše tjelesne tekućine predaju se u laboratorij i odluči se što s nama treba činiti. Ali pacijent na kraju nema pojma što mu je. Kako će ga liječiti. Koje su nuspojave. Koliko će to trajati. Što ako odabrana metoda ne uspije. Ima li neka druga. I tako dalje. 

   Mi, naime, u Hrvatskoj uglavnom imamo dvije vrste liječnika, obje komunikacijski retardirane. 

   Prvi su oni kojima ne pada na pamet tumačiti ljudima koji stoje ispred njih išta o njihovom zdravstvenom stanju. Ti naprosto šute. A ako ih što pitaš, odmah ti pokažu da im je vaše ponašanje mrsko i iritantno. 

   Pobjesnila sam kad je, na moje oči, poznati liječnik za srce u jednoj zagrebačkoj bolnici opomenuo moga oca od 82 godine da » previše zapitkuje« jer je stari nešto pitao o nalazima. Rekla sam tom primarijusu da je njegova dužnost da odgovori na pitanja i da izvoli biti pristojan. No on mi je potpuno mirno skresao da on za hirove pacijenata nema vremena. 

  Drugi tip liječnika govori, doduše, ali se služi potpuno nerazumljivim jezikom, pa se opet sve svede na isto. Možeš misliti kakav ledeni znoj oblijeva sirotu Baricu iz Mlake kad je doktor upita ima li sekreciju. Možda tremor? Opstipaciju? I otkad govori nazalno. Kako li samo zijeva kad joj se u bolnici kaže da je anksiozna jer je njena bolest recidivirala ili da je kod nje problem u hormonalnoj insuficijenciji. Pa ni školovani ljudi ne razumiju pola od onoga što govore doktori. Ako uopće nešto kažu. 

   Kao da nikad nisu čuli da je temeljno pravo svakog pacijenta da mu se protumači što mu je jednostavnim i jasnim jezikom koji on može razumjeti kako bi bio kadar suodlučivati i surađivati u svom liječenju. 

   Slušam nekidan na televiziji nekog tipa u bijeloj kuti kako objašnjava da u slučaju tom i tom treba prvo učiniti »palpaciju abdomena«. Uvijek tako govore. Otpao bi im jezik kad bi rekli da se pacijentu mora opipati trbuh. Ili ih onda ne bi u toj mjeri smatrali bogovima?