Predsjednik Josipović primio je jučer dobronamjerne ljude iz Nansen Humanistic Academy. To je norveška institucija koja još od 2003. godine bezuspješno pokušava otvoriti takozvanu Novu školu u Vukovaru. Možda sljedeće godine, kaže gradonačelnik Szabo, kao da čeka da se dogodi svjetsko čudo. 

  I stvarno, čovjek bi pomislio da je to neka grandiozna i komplicirana skandinavska novotarija kad novac i rad daju Norvežani, ali projekt ni nakon devet godina još nije krenuo. No sve je tu totalno jednostavno. Stvar je jedino u tome da bi u razredima Nove škole trebala zajedno sjediti vukovarska djeca hrvatske i djeca srpske nacionalnosti. I to je sve. 

  Točnije i prikladnije ime za takvu Novu školu bilo bi zapravo – Normalna škola. Ali kako se u školama u Vukovaru nenormalno ukorijenilo kao normalno, donatori su očito vodili računa o tome da ne iznerviraju domaćine. 

 Ni to tapkanje na prstima nije, međutim, pomoglo. Ne samo da obrazovni sustav Republike Hrvatske i dandanas u Vukovaru njeguje tu odbojnu pedagošku nastranost da se gradska djeca odvajaju u razrede za Hrvate i razrede za Srbe. Nego je u ovoj državi punih devet godina nepremostivi problem čak i to da se barem za vukovarske obitelji koji to žele, a ima ih već dosta – otvori jedna jedina Nova škola. Škola gdje će sva djeca biti prvo djeca, a ne prvo Hrvati i Srbi. 

  Osobno nemam nikoga u Vukovaru, niti tamo koga poznajem. Ali kad god čujem za vukovarske podijeljene škole, diže mi se kosa na glavi. Odbojnost prema proklamiranju prakse etničkog razvrstavanja djece u školama osjetit će valjda svaki normalan čovjek i roditelj bilo koje nacionalnosti, bilo koje vjere, bilo kojeg socijalnog porijekla, rase i državljanstva. 

  Iako su stručnjaci mnogo puta upozoravali da su vukovarski podijeljeni razredi odgojno opasni jer getoiziraju djecu po osnovi nacionalne pripadnosti i u mlade generacije usađuju netrpeljivost ili bar zazor prema ljudima drugog etniciteta, nijedna vlast nije ih se još usudila dirati. Protuargument talijanskih škola na zapadu zemlje tu nije dobar jer između Hrvata i talijanske manjine nema ni najmanjeg iskrenja. 

  Održanje statusa quo na mjestu najkrvavijeg rata očito pothranjuje banalni pragmatizam političkih elita budući da bi se reformatori zamjerili utjecajnim i vrlo glasnim etnički isključivim skupinama s obje strane nevidljive barikade koji ne žele integrirane škole. 

 Stoga tolike godine nakon mirne reintegracije – kada se segregacija u školama još mogla nekako progutati kao prvi i doista prijelazni poslijeratni korak ka uspostavi mira i stišavanju međunacionalnih napetosti – još nema nikakvih nagovještaja da će taj opasni okidač međunacionalne mržnje biti deaktiviran. 

  Nismo ih još čuli ni od socijaldemokratskog ministra Jovanovića od kojeg bi se očekivalo da kaže kako su »hrvatska djeca« i »srpska djeca« u Vukovaru i bilo gdje – naša djeca. Zato trebaju zajedno sjediti u klupama. Djeca čija domovina Hrvatska poštuje identitete svakog svoga građanina i to u školi dokazuje dopunskim programima za razne nacije i vjere. 

  U toj općoj šutnji će se, dakle, smatrati velikom stvari već to ako se vlasti Norvežanima napokon sklone s puta i puste ih da otvore tu jednu normalnu školu. Kad sami ne znamo što je normalno.