Iako su ovakvu nevolju s produbljavanjem krize očekivali apsolutno svi, uključujući i članove Vlade, Milanović se, nakon vijesti iz Državnog zavoda za statistiku, pred kamerama pojavio potpuno nepripremljen i kadar još jedino da na brzinu klisne pod – tuđe maske. 

    Bijeg Zorana Milanovića od Zorana Milanovića počeo je najprije tako da se predsjednik Vlade, po uzoru na Radimira Čačića, prvo s visine otresao na novinarku koja ga je presrela s nadobudnim pitanjem hoće li zbog pada BDP-a dati ostavku. Poslije tog izljeva nervoze, za povijest je ostala nakrivo nasađena premijerska kovanica o »tvrdo kuhanoj« i »meko kuhanoj« ostavci, jednako nejasna, koliko i neumjesna. 

    A kad s tim čačićevskim brecanjem nije uspio ispasti nimalo cool, onda je priču o neprekinutom kontinuitetu gospodarske propasti Hrvatske okrenuo na variranje poznatih fora svoje prethodnice i njene svite o tome kako je za recesiju krivo stanje »u okruženju«, a ni slučajno ne HDZ-ova administracija. 

    Ta kosorovština zvučala je, naravno, kao najbjednije paušalno izvlačenje, kako onda, tako i danas. Ali Milanovića ipak ništa nije spriječilo da i on odgovornost svoje vlade u potpunosti prebaci na »negativne trendove globalne situacije« i na »tešku situaciju u Europi« pri čemu je prisnažio i s posljedicama »posljednjih 20 godina u Hrvatskoj«. 

    Sve u svemu, bio je to potpuno tanak nastup premijera, potpuno prazan od svakog političkog sadržaja i zato potpuno obeshrabrujući. 

    Jer, činjenice su ipak takve da je osam mjeseci prošlo, a nema nikakvih naznaka da išta ide na bolje, da se išta okreće na pozitivnu stranu i da se igdje osjeća da dolazi preokret. Istina je, naravno, da, kako kaže Milanović, moramo biti strpljivi i da čuda nisu moguća. Točno je da je prethodna vlast ostavila državu u totalnom rasulu, organizacijskom, administrativnom, novčanom i moralnom, i da je to stanje cementirano godinama. Točno je da nas čekaju takve reforme koje nam moraju izaći na nos i da nas od toga nitko neće spasiti. 

    Ali točno je također da nova vlada praktički nigdje nema rezultata i da nam netko mora objasniti zašto je to tako i kada će ih eventualno biti. Jučer je to bila dužnost premijera koju nije ispunio i od koje se sakrio. Nakon toliko godina krize, BDP je opet treći mjesec u padu. I što sada slijedi? Rejting dolje? Totalna blokada? MMF? Što će Vlada učiniti do kraja godine? Gdje su investicije? I tako redom. 

    Ne može se reći da građani nisu uvažavali da Vladi treba dati vremena i ne može se reći da im je bilo tko podmetao balvane pod noge. Pa opozicija se jedva čuje. HDZ kao da djeluje negdje u ilegali. Sindikati i poslodavci su meki i spremni na suradnju. Koliko još počeka, dakle, traže Milanović, Čačić i Linić? Kada ističe vrijeme za isprike? Dokle je pristojno biti miran i strpljiv? 

    Minimalno poštovanje prema biračima traži da se o svemu tome javno, smireno i meritorno govori. To mora učiniti premijer. Ali ovaj je očito meko kuhan. Pa neće.