Boris Šprem / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Je li internetska anonimnost naprosto postala utočište onoga najgorega u društvu? Ili su ljudi već toliko bijesni na sve i sva da je siroti Šprem ovdje zapravo – potpuno nebitan?
Devet od deset je negativnih komentara uz vijesti o tome kako su naši doktori odlučili zatražiti pomoć američkih kolega kad se sa Špremovom terapijom invazivnog karcinoma došlo do zida. Uz tek poneki apel da se prema slučaju teško bolesnog čovjeka pokaže bar malo suzdržanosti i takta, svi portali bubnjaju sarkazmom i bijesom.
Na tapetu su korumpirani sustav i pokvarena kasta političara koja svojima »osigurava sve što običnom čovjeku nikad nije dostupno« te »crvena vlast« koja nema za seljake, ni za radnike, ali ima za Špremove »houstonske doktore«.
Anonimni kritičari ogorčeni su na ministra i sustav jer slučaj s predsjednikom Sabora vide kao dokaz da je ustavna ravnopravnosti u Hrvatskoj priča za budale. Protrestiraju što se Šprema šalje u skupu bolnicu na teret poreznih obveznika, dok ovdje »nema novca ni za lijekove«. Jedan komentator ironično kaže ono što svi impliciraju: »Baš me zanima bi li HZZO i mene poslao na liječenje u Ameriku«.
Ali ide se i totalno nisko pa se, recimo, na više mjesta postavlja pitanje »čime je taj Šprem uopće zadužio Hrvatsku da mu se plaća liječenje u SAD-u«. Nekolicina hladno konstatira da su »u ovoj besparici«, dolari za Šprema ionako uludo bačeni jer je »ta bolest ionako neizlječiva«. A dio sadržaja je do te mjere prost ili okrutan da ih je bolje ne citirati.
Interesantno je pritom da većina sudionika, pa čak i onih najvulgarnijih, otvara raspravu s opaskom kako Špremu – »ljudski« – žele sve najbolje. Sućutni uvod »žao mi ga je kao čovjeka« služi kritičaru da sam sebi u ogledalu natakne kombiniranu auru humanosti plus objektivnosti.
Nema, međutim, u cijeloj toj žalosnoj debati razjarenih internetskih nadimaka, puno ni od jednoga, ni od drugoga. Jer ona je naprosto toliko paušalna i toliko nezainteresirana za već iznesene informacije da se čovjek pita gdje su uzroci toj namjernoj gluhoći.
Jer, što se tiče optužbi da po definiciji bahati političar Šprem traži kruha preko pogače, već je objašnjeno da dijagnostike koja je njemu potrebna u Hrvatskoj naprosto nema. Već je rečeno i to da će HZZO za predsjednika Sabora platiti samo dijagnostički postupak, dok će boravak u bolnici i liječenje pacijent platiti sam. HZZO je također priopćio da je ove godine na liječenje u inozemstvo uputio već 49 pacijenata s dijagnozama sličnim Špremovoj. Predsjednik Sabora, dakle, nije ni povlašten, ni jedini, kako se imputira na portalima.
Ali u čemu je onda problem? Je li Šprema trebalo ostaviti da umre?
Naravno da problem nije u tome što se slučaj secira na javnoj tribini. Liječenje visokog dužnosnika u inozemstvu na teret zdravstvenog osiguranja jest tema o kojoj se javnosti mora dati puna informacija. To se tražilo za Tuđmana, Šuška, Hebranga, Račana, traži se i za Šprema.
Ali sociološko je pitanje zašto publika ignorira odgovore koji su već dati, zašto se ponaša kao da ih nema. Je li internetska anonimnost naprosto postala utočište onoga najgorega u društvu? Ili su ljudi već toliko bijesni na sve i sva da je siroti Šprem ovdje zapravo – potpuno nebitan?