Vijest da je HDZ, u šest mjeseci ove godine, primio sitniš od 11 tisuća kuna donacija, i to od jednog jedinog vjernog građanina i od još samo dva poduzeća, pokazuje kako je u politici ljubav krhka i nestalna.

 I netko će se možda u čudu pitati kako to da je jedan najobičniji izborni poraz učinio da široka pomama za novčanim izrazima odanosti prema HDZ-ovoj političkoj opciji odjednom prestane kao rukom odnesena. Gdje li su se djenuli svi ti dobro potkoženi simpatizeri i sljedbenici? Zar baš u nevolji pomoć nije najpotrebnija?

  Ali takvo je pitanje ipak malo previše prostodušno.

  Jer, jedva dvije bijedne prosječne plaće darovane HDZ-u ove godine – prema 12 milijuna kuna samo u prvih šest mjeseci 2009., dok je Sanader još sjedio na premijerskom položaju, to je slika i prilika tog obraza koji se lijepi uz politiku.

  A ne lijepi se uz nju, jasno, jer vjeruje da život počinje od začeća, ili da ne počinje, nego zato što baš od te ideologije koja je na vlasti – misli imati koristi. Daš im dva, ali vrati ti se 200, to je dobra pogodba, zar ne? Ali, naravno, njen rok trajanja nije vječan.

Pa su tako – po istoj logici koja je obustavila financijske transfere HDZ-u – donacije SDP-u ove godine skočile. O.K., kod njih svota nije velika, lani je bilo 188.000, a sada je to naraslo na 314.000 kuna. Ali je skoro duplo, kako jest da jest. Sada su oni popularni kod tih koji uvijek šalju pare tamo gdje treba, HDZ više nije.

  Kako saznaje Jutarnji list, jedan od rodonačelnika te etičke skupine je, recimo, Dragutin Drk, vlasnik Vindije, koji je svake godine iznova radosno driješio kesu u korist daljnjeg razvoja HDZ-a, ali se ove 2012. odlučio podržati SDP. Te je dosad Milanovićevima, s toplim komplimentima, već dostavio darak od 200 tisuća kuna, a moguće je da im se – dok svojim radnicima tumači kako je teška ova kriza – sprema poslati još.

  Kad se, dakle, promijeni garnitura u Banskim dvorima, oduševljeni demokršćanin može lako postati uvjereni socijaldemokrat. Ili nešto drugo što je već potrebno. I u Hrvatskoj se samo teški naivčine mogu tome čuditi.

  Zar, uostalom, nije bilo slično i 2000. godine, čak i sa zakladom Ankice Tuđman za napuštenu djecu, organizacijom koja je, doduše, nastala pod okriljem politike, ali je njena zadaća bila humana.

  Kako je u devedesetima, prije predsjednikove smrti i izbornog poraza HDZ-a, mnogim mecenama navodno bilo jako stalo do jadne siročadi, tako poslije, odjednom, više nije bilo stalo nikome. Pa je bivša prva dama preko novina morala moliti donatore da imaju srca i da ne napuštaju njene štićenike.

  Ali taj soj je već bio nabavio brojeve drugih računa i zapisao se kod sasvim drugih adresa. A kako onda, tako i sad.