A to nismo baš tako očekivali. Istina, vidimo da u Hrvatskoj još nije slomljen trend u kojem, kako je u svibnju rekao bivši guverner Rohatinski, pada sve što ne smije padati. Ali dobro smo čuli sve te prognoze iz međunarodnih financijskih institucija u kojima se smatra da 2013. Hrvatskoj napokon donosi preokret u pozitivu. 

    Ovu godinu svi su već totalno zapečatili i otpisali potpuno sigurni da će BDP opet biti u padu. Ali onda dolazi 2013. i konačno lagani rast od nešto preko jedan posto, tvrde uglas inozemni analitičari. 

    I tako smo brzopleto zaključili da našim mukama uskoro ipak dolazi kraj. 

    S BDP-om tako škrto u plusu, povratak u normalu neće, naravno, biti spektakularan. Ali opet mora biti bolje nego što je sada, gore više biti ne može. 

    Međutim, ta optimistična logika očito je bila pogrešna. 

    Jer ministar financija to uopće tako ne računa, nego je potpuno siguran da će dogodine biti potrebna još drastičnija štednja svuda i na svim stavkama državnog proračuna. I u petoj godini od izbijanja krize u Hrvatskoj, život će, kaže, biti još skuplji i vrlo težak. 

    Štednja je, prema Liniću, jedina opcija čak i ako se uspije spasiti kreditni rejting pa se izvučemo i od MMF-a, ali u to se još nitko ne usudi vjerovati jer još hodamo po žici iznad ponora. Hrvatska je, po svim osnovama, u potpuno katastrofalnom stanju, blokada je totalna. A ni drugdje, na žalost, nije puno bolje pa ni od okruženja ne možemo očekivati nikakav momentum za oporavak. Telegraph je upravo objavio veliki temat pod naslovom: »Kriza slavi peti rođendan, a kraja još nema ni na vidiku«. 

    Velika depresija, dakle, i dalje ne pušta, žilava kao aždaja sa stotinu glava. U Hrvatskoj su već pali kolektivni ugovori, već je podignut PDV, objavljene su liste srama da se ubere još nešto poreza, već se stiska na svakom koraku, i opet ništa, i opet će, straši nas Linić, trebati još, i još. 

    Zato mnogi već smatraju da tu nešto debelo ne štima. Mnogi su protiv restrikcija. Kažu mora biti nešto drugo jer ovo baca kompletan narod na prosjački štap, a rezultata, kako vidimo, ne daje. I pojavljuju se tako razne teorije protiv stiskanja kaiša koje kažu da je to glupo i pogrešno, da nama treba potrošnja da se spirala pokrene i da ćemo, budemo li sve više i više štedjeli, samo malo kasnije svi zajedno crknuti. 

    I to čak može dobro zazvučati, pa čak može biti i istinito, samo ipak u nekim drugim okolnostima, ali ne i u ovima našima. Jer Hrvatska se svih ovih godina dovela do toga da troši i razbacuje debelo iznad svojih realnih mogućnosti, pri čemu su i naši resursi temeljito devastirani. I odakle da mi onda financiramo potrošnju sada kad se već nalazimo na dnu i pred giljotinom? 

    U državi koja je pred zidom samo se iz nove štednje još može financirati neki razvoj. A pritom se jedine financijske rezerve koje mi još imamo nalaze u skupoj državi, lijenoj i neracionalnoj, koja, međutim, košta kao Svetog Petra kajgana. I eto zato štednja mora biti naš križ do daljnjega, svuda i svagdje, jer na to smo sami sebe osudili.