Velika se dreka digla oko transkripta s Milanovićem i Klemmovim društvom, ali komentari su od plusa, do minusa. Zgražanje i odobravanje. Ovisi kako kome treba ili odgovara i što je otprije u čijoj glavi. Što se tiče mene, stvari stoje ovako.

Prvo da vidimo o čemu je šef SDP-a rekao istinu, ma kako ona nefino zvučala. Očekivano je da će se beogradski i BiH mediji i političari propeti na zadnje noge nad onim dijelovima Milanovićevog solilokvija u kojima dugogodišnji mainstream politike Srbije naziva »šakom jada«, a BiH državom koja to nije i u čijem vrhu praktički nemaš s kim razgovarati.

No, ako se za trenutak ostavimo kitnjastih diplomatskih jezičnih mustri i tog zakukuljenog glagoljanja koje moraš čitati između redaka, ostaje nam supstanca koja je točna i nepobitna. Jer što to u Srbiji imamo skroz od Miloševića, preko Dobrice Ćosića i Šešelja, Dodika u Republici Srpskoj, pa sve do današnjeg predsjednika Tome Nikolića, premijera Vučića i njegovog prethodnika Dačića? Ta se politika i tip njenih protagonista slabo mijenjaju, službena se Srbija ne doziva pameti, a katarza ne sjeda u toj mjeri da se u tamošnjoj javnosti danas vrlo ozbiljno razgovara o rehabilitaciji balkanskog krvnika Slobe. Najuglednija srpska povjesničarka Latinka Perović rekla je jednom da je Milošević samo refleks stanja u kome se zaglavila Srbija.

Pokušaj zaokreta imali su s premijerom Đinđićem, koji je naposlijetku svirepo ubijen, a, unatoč časnim pokušajima mnogih tamošnjih intelektualaca, oporavak tog društva još nije na vidiku. Ima se na slične teme svašta reći i o Hrvatskoj, ali sada o tome nije riječ.

Što se tiče košmarne situacije s BiH, pa o tome je također sve poznato. Tri politike i establišmenta, tri nacionalno podijeljene garniture, tri uzajamne mržnje, tri vrste sjećanja, tri frizirane povijesti. Plus impotentni »korektiv« vanjskog protektorata.

Milanović, dakle, kad je to dvoje u pitanju, nije rekao ništa pogrešno. A sad možemo prijeći na finoću.