Tako je bilo onda kad je ona vodila Vladu, tako je sada. A tako će biti uvijek. Što god da se počne, pogođeni dižu kuku i motiku na vlast. Svi vide problem u tuđem tanjuru, ali skaču u oči ako se pogleda u njihov. Drastično opada osjećaja za realnost kad tvoja kože dođe u pitanje. 

    Ali s tim svaka vlada treba unaprijed računati. 

    Jer, bespravnim graditeljima, na primjer, koji su po tri kata apartmana dizali na divljaka, ne možeš nikad dati dovoljno dobre rokove za legalizaciju. Vrijeme im je uvijek prekratko, pristojbe previsoke, popusti premali. I to je općeniti princip. 

    Ako se kaže da je previše radnika na željeznici, u HŽ-u smjesta ljutito broje zaposlene u Vladinim agencijama i pitaju šta oni uopće rade. Kad se hoće zatvoriti dio agencija, odatle ogorčeno upiru prstom u broj savjetnika u ministarstvima. Kad se otpuste tri savjetnika, oni šalju novinarima anonimno pismo ukazujući na neracionalno zapošljavanje u sektoru odnosa s javnošću. 

    Uvijek je zašto mi, a ne oni? 

    Sad Ministarstvo financija gura zakon po kojemu će se dugovi morati podmirivati za najviše 60 dana. Svota neplaćenih računa već je 45 milijardi kuna i to se više ne da izdržati. Ali poslodavci su, naravno, jednim tako normalnim zahtjevom krajnje nezadovoljni. Više se neće moći po godinu dana praviti da fakture ne postoje. Zato izjavljuju da je zakon »preuranjen« i »nerealan«. 

    Novi francuski predsjednik Francois Hollande opalio je svoje poslodavce i bankare cijelim setom novih poreza, uključujući čak i porez na prekovremene sate. A ovi naši se deru jer se od njih traži da napokon počnu i plaćati to što naručuju. 

    Takva migoljenja često poprimaju karikaturalne razmjere. 

    Nekidan kaže Slavko Linić da će država obustaviti socijalnu pomoć ljudima koji su vlasnici stanova ili kuća od 150 ili 200 kvadrata. Ništa logičnije od toga, ali Linića se žestoko napalo, i to s argumentima koji bi bili inteligentnije formulirani čak i u dječjem vrtiću. 

    Vladu je optužena da želi podmuklo upropastiti upravo one ljude koji su svoje nekretnine stekli vrijednim radom i štednjom. A što bi bilo da su sve što su zaradili – zapili? 

    Jasno je da ni u jednoj državi EU ne može primati socijalnu pomoć onaj tko ima vrijedne nekretnine. Višak od stotinjak kvadrata može biti lijep dodatni izvor prihoda. Ali kod nas to nijednom vlasniku ne možeš mirno objasniti jer će ti iskopati oči. 

    Lako će u društvu nagrabusit i onaj tko kaže da bi svaka pametna zemlja porezima destimulirala mrtvi kapital svih tih naših vikendica po Jadranu koje se eventualno koriste mjesec dana u godini. Moja, u koju idem sutra, čak niti toliko. 

    No, kad bi vlade slušale sve te razne skupine koje brane svoje interese i status quo, ne bi nikad ništa smjele taknuti. Hoće li Milanovićeva vlada išta napraviti od ove zemlje, puno ovisi o tome hoće li imati hrabrosti preuzeti odgovornost i hladno tjerati po svome. S radnicima to, kako vidimo, ide jako dobro, a za ostale, to ćemo tek vidjeti.