Pa nam tako evo nove poslanice iz zlatnog pera kardinala Bozanića povodom toga u kakvim zajednicama hrvatski puk mora živjeti, kako točno mora živjeti, te tko smiju biti njegovi bližnji da ih ne bi, sve zajedno, pogodila crna i ubojita Božja strijela. 

    Zapravo, Uzoriti ovoga puta iznova opominje Hrvate zato što se u dovoljnoj mjeri ne protive »zakonskim rješenjima koja ne poštuju otajstvo života, braka i obitelji«. U prijevodu, katoličkoj javnosti stavlja na dušu »zabrinutost« unutar klera zbog novog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, liberalizacije prava na usvajanje djece te najavljenih ustupaka prema gay zajednici. Pritom poziva i nuka vjernike da se na vrijeme trgnu i upotrijebe svoju brojnost i utjecaj na važnim društvenim i političkim pozicijama da se takve promjene spriječe. 

    Ne bi mi se dalo o ovome napisati ni jednog jedinog retka da Zagrebačko sveučilište nije netom nagradilo Bozanića počasnim doktoratom, zauzevši čvrsto institucionalno stajalište da je Presveti izvanredan stručnjak za današnje drušvo i muke čovjeka koji ide malen ispod zvijezda. 

    Ne bi zato što nemam ništa dodati tome da sve crkve mogu javno zastupati što god žele, a tko će njihove doktrine i dogme prihvatiti i tko će ih se držati, njegova je osobna stvar. A drugo, tema generalno nije osobito intrigantna budući da u Hrvatskoj, čak ni uz povlašteni status katolicizma kao državne religije, nema nikakve opasnosti od katoličkog talibanizma iako i takva radikalna struja čuči u sastavu crkvenog vrha. 

    Naime, potpuno je očigledno da su među građanima koji se izjašnjavaju kao katolici u izrazitoj manjini oni koji bi od a do ž potpisali sve prodike s Kaptola o bilo kojem javnom i privatnom pitanju. Čak ni današnji aktivni vjernici nisu, naime, osobito skloni bilo čemu što im zvuči kao napadno nametanje isuviše isključivih i anakronih stavova i zato se, recimo, mnogi od njih ne protive ni umjetnoj oplodnji, ni pobačaju, ni rastavi braka, niti smatraju da su homoseksualci bolesni i razvratni ljudi. 

    U takvoj situaciji bilo bi korisno za društvo kad bi i Bozanić – s obzirom na stanje katoličkog javnog mnijenja – izveo zaključak da se Crkva mora modernizirati i približiti izazovima stvarnog života. No pustimo sad to. 

    Sva ova naklapanja o Crkvi postaju zanimljiva tek u svjetlu činjenice da je Bozanić upravo postao počasni doktor znanosti Zagrebačkog sveučilišta. Jerbo, u takvim okolnostima, svi mi koji imamo diplome tog istog sveučilišta imamo pravo pozvati kardinala da se napokon informira barem o nečemu tako elementarnom kao što su različite vrste obitelji u suvremenom društvu. 

    Njih Uzoriti ne priznaje jer on smatra da je jedini etalon za zdravu i čestitu katoličku obitelj formula otac plus majka plus djeca. No, obitelj su danas majka i dijete koje je muškarac ostavio, par dviju žena koje odgajaju dijete jedne od njih, neoženjeni par koji je donio na svijet djecu, par heteroseksualnih partnera koji imaju bebu iz epruvete, baka i djed s kojima žive unuci i tako dalje. Uostalom, obitelj su i žene s djecom koja ne nose očeva prezimena jer njihovi očevi nose – svećeničku halju. Od svega toga može okretati glavu tko god hoće, ali počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta ipak ne.