Nikoga tko ima djecu školskog uzrasta nije začudilo tih nekoliko pitanja do kojih su uspjeli doći mediji kad je ispit iz materinjeg jezika podigao na noge dio maturanata i roditelja.

Hrvatski školski sustav navikao nas je na svoje sadističke kriterije po kojima su mala djeca dužna naučiti napamet gomilu suhih birokratskih podataka o svim hrvatskim županijama, a gimnazijalci moraju znati u kojem je točno momentu na brod uskočio i iz njega iskočio ribarov sin u Hektorovićevom spjevu Ribanje i ribarsko prigovaranje iz 16. stoljeća. Eto zato djeca ne vole lektiru. Zato svi mrze matematiku.

I utoliko ovom malom maturalnom skandalu, zbog kojega je ministar Jovanović pokrenuo hitnu istragu, treba odmah izraziti vrlo srdačnu dobrodošlicu.

Pritom je sasvim svejedno hoće li se u konkretnom slučaju pokazati da je nekoliko bezrazložnih, dvosmislenih ili nekorektnih pitanja ovoga puta izazvalo pretjeranu reakciju budući da se na njima, sve u svemu, nije moglo izgubiti puno bodova.

Hrvatskoj, naime, skoro da ništa nije tako potrebno kao da se oko načina učenja i načina ispitivanja u našim školama i na našim fakultetima stvarno ozbiljno uskovitlaju strasti. Pa ako je ovo i loš povod, hvala bogu. Samo neka se ministar brzo ne ispuše i neka ne odustane od guranja stvarnih i temeljitih promjena.

Jer dok čitamo kako se od maturanata tražilo da izaberu je li Edip išao kod proročice da a) otkrije tko je ubojica ili b) da sazna istinu – što je jedno te isto – prosvjetni autoriteti se ponovno brane argumentom da je svaki ispit, naravno, prekompliciran onima koji se – nisu spremili.

Međutim, definicija našeg problema jako je daleko od toga. Nije stvar u tome da su kod nas nastavni programi zahtjevni, a ispiti preteški, pa se onda, sasvim očekivano, bune lijenčine i loši đaci.

Škola bi i morala biti razmjerno teška da ne bismo imali poplavu odlikaša i da bi se znalo tko su stvarno najbolji. I zato gađa u krivu metu ministrova najava da će poništiti ona pitanja na koja većina nije znala odgovor. U svakom ispitivanju mora biti i teških pitanja jer se upravo na njima natprosječni razlučuju od prosjeka.

Ali škola ne bi smjela tražiti nepotrebna znanja i čeprkati za besmislenim detaljima. Ispitivanje se ne bi smjelo bazirati na nevažnim začkoljicma, bizarnostima i zluradim podvalama. Smisao testiranja ne bi smio biti neumjesno iživljavanje. Đake treba pitati da se vidi koliko znaju, a ne koliko ne znaju.

Kaže jedna profesorica koja je sudjelovala u sastavljanju spornog ispita kako ne razumije zbog čega se prigovara kad nijedno pitanje iz testa nije bilo izvan nastavnog programa. I to je sigurno točno. Nije izvan programa, ali jest izvan pameti.

Ribanje i ribarsko prigovaranje jest u nastavnom programu, ali zar to daje smisao pitanju o broju ljudi u čamcu? Valjda Hektorovićevo djelo zaslužuje traženje drugačijih pitanja i značenja. Valjda ima razloga što se djecu ne pita u kojoj se ulici rodio Kafka i je li Cervantes više volio jabuke ili šnicle.

Dakle naprijed, ministre Jovanoviću. Kud ćeš jačeg poticaja nego što je porazna vijest da je Hrvatska, zemlja znanja, lani iskoristila samo 37 posto novca iz EU.