Zaustavljaju jučer kamere jednu grupu maturanata dok veselo zvižde, viču iz petnih žila i slave što su odrasli i pitaju ih kakvi su im, dakle, sada planovi. 

    Nećemo danas o planovima, smijuckaju se momci i djevojke. Danas se veselimo, a o svemu ovome drugome ćemo misliti poslije. 

    Tako je, djeco, kaže jedna starija žena sa strane, više sebi u bradu, jer povorka je ne čuje i ne vidi. Zahtijevajte da vas se pusti na miru. I da vas nitko ne gnjavi glupim pitanjima. Barem ovaj jedan jedini dan u životu. Ni mi, ni ova naša smrtno ozbiljna televizija. Od nas ste trebali dobiti točne odgovore, a nismo vam ih dali. Pa otkud nam pravo da vas išta pitamo. 

    Odmrmljala je gospođa od gušta tu malu suvišnu tiradu koju nije čuo nitko, okrenula se prkosno na peti oko svoje vrećice s placa i otkoračala svojim putem. 

    Riječi su se prosule i pale na asfalt kao kuglice od olova. Kamera je otišla zadovoljna jer za tili čas već ima snimku za Dnevnik, dobar kut i kadar, jasan ton. A cure i dečki opet su u jedan glas podigli ruke i zacilikali kao da nitko drugi ne postoji osim njih u ovoj sretnoj zemlji i na ovoj sunčanoj planeti. 

    Zažarenu mladost naturščika ove proljetne sonate nastavili su prolaznici pogledavati iskusno i ozbiljno. Čak malčice sažaljivo. Kao da ipak ne kuže zašto ta šašava djeca skaču i vrište u tim svojim šarenim kostimima kad već sutra neće biti šareno nego sivo i oblačno, i to svatko zna uključujući i njih same, samo se danas prave da je drukčije. 

    Jasno da će se zlatna kočija pretvoriti u trulu bundevu. I uletit će ova mladež u taj svoj pravi, odrasli život, kao spremni s tom maturalnom svjedodžbom i tim peticama, a zapravo nespremni, kao goluždravi vrabac kad tresne iz gnijezda. 

    Jer tu, kod nas, kamo oni ulaze, važno je u kojoj je tko stranci i je li za Jasenovac ili za Bleiburg. Tko ima novca da uspije, tko ima bolji auto. Tko ti je otac i gdje ti je, prema tome, mjesto. Kako se najbolje koriste laktovi, rupe u poreznom zakonu i ruka na srcu za Hrvatsku. Kada se treba napraviti lud. Kada namjerno okrenuti glavu da se samo od sebe riješi pitanje savjesti. I tome slično. 

    To su svakako te neke praktične vještine i znanja koja su ti ovdje svih ovih godina bila najpotrebnija. Iako u školi uvijek govore kao papige da je najpotrebnije čitati Krležu, Matoša, Balzaca i Dostojevskog i biti ispravan, pošten i vrijedan čovjek. 

    Ali to, naravno, nije istina jer škola i ne služi da te nauči kako je stvarno, nego da zabašuri sve mračne tajne ovog društva, društva s pobožnim križem na vratu, ali u kojem su najsnažniji pečat ostavile gramzivost, oholost, pokvarenost i dvoličnost. Pa su, eto, danas baš takva vremena zadesila ovu veselu povorku maturanata. 

    Teška vremena, i prijelomna, jer kod nas je, uostalom, uvijek neki prijelomni trenutak. Ne možeš za njih biti spreman da si već živio sto godina, a nisi nego samo 18. Pa još i skupa, ne znaš hoćeš li smoći da se otisneš u neku kakvu takvu sigurnost, i odakle kad posla nema, sve su upropastili i dali kvragu dok si ti došao na red da postaneš čovjek. 

    Kakvi ti, dakle, mogu biti planovi, dragi sine? Osim da nam svima pokažeš srednji prst, onako kako te nismo učili, i da nam tresneš vratima u lice.