Od najjačih likova domaćeg kapitalizma moglo se očekivati da će, na primjer, iskoristiti interes i publicitet da kažu javnosti kako su se pripremili za kompeticiju u Europskoj uniji te s kojim će to specijalnim znanjima tamo biti konkurentni. Mogao si se zatim nadati da će HUP-ovci eleborirati svoje najbolje koncepcije za prevladavanje ekonomske krize i ponuditi oko toga partnerstvo društvu. Bilo bi također zgodno da su pohvalili svoje najuspješnije članove kao putokaz u kakve se poslovne ideje pametno ugledati i, ne daj bože, odali priznanje onima koji daju lijepe plaće svojim radnicima. 

    Desert na kraju mogao je biti da su, još na sve to, izašli sa zajedničkim projektom o izravnavanju dugova prema državi koji su u tišini pripremali nekoliko mjeseci. 

   Ništa od svega toga – ni toga, ni tome sličnoga – nije, međutim, bilo na dnevnom redu ove propale manifestacije. Nije jer je ta skupina moćnih ljudi koji upravljaju carstvima hrvatskog biznisa odabrala da će Dan poduzetnika obilježiti isključivo strašnim kukanjem i plakanjem zbog njihovog navodno jako teškog položaja u Hrvatskoj gdje ih svi strašno mrze.  

   Za premijera Milanovića, predsjednika Josipovića i nekoliko ministara koji su se odazvali pozivu na njihovu svečanost bilo bi stvarno puno bolje da su pušili lulu i nizali šarene perle na konac umjesto da su otišli slušati HUP-ovske jadikovke. 

    Jer ispod svakog nivoa bilo je prisustvovati toj prijetvornoj predstavi na kojoj će predsjednik HUP-a Ivan Ergović vikati »Mijenjajte stav društva prema poduzetnicima!« Kao da, naime, stav društva prema bilo čemu postaje povoljan dekretom Vlade. Kao da se dojam o hrvatskom poduzetništvu može promijeniti ako poslodavci počnu kolektivno izigravati nevinašca. I kao da sam Ergović, čim drekne na premijera, prestaje biti dužan državi te milijune koje joj je dužan ovako bezgrešan i ugnjetavan od neprijateljskog javnog mnijenja. Ali, naravno, tko je mogao unaprijed znati da družina koja drma nacionalnom ekonomijom ni danas nema baš ništa poručiti društvu osim da su oni u ovih 20 godina ispali najveće žrtve kapitalističkog uređenja. 

    Baš oni čija su elita bili Kutle, Gutle, Tutle i Mutle, sve dok ih eventualno ne bi dohvatilo pravosuđe. Pa među njima se aklamacijom glasalo da godišnje nagrade i čelne pozicije dobiju upravo takve veličine koje su kasnije pravomoćno proglašene kriminalcima. To je već bio vic da će dobitnici priznanja dogodine biti u zatvoru. I zar se, čast iznimkama, hrvatski tajkuni nisu grlili sa svakom vlašću samo da ih se ne dira i da im se ne čačka po poreznim dugovima od kojih su danas milijarde u zastari. Zar među njima nije sve bilo dopušteno sve dok ne bi bilo provaljeno, a onda su se svi pravili ludi kao da ni o čemu nisu imali pojma. 

    E pa za njima, takvima, to mogu biti sto posto uvjereni, sigurno nikome neće kanuti suza iz oka ma koliko se derali da im je teško. Oni su uglavnom iznijeli iz ove tranzicije ne samo živu glavu, nego sve svoje dvorce i zamke, vozne parkove, rezervne nekretnine i jahte od 25 metara.  

  A čast, pardon, nju većina od njih tek treba zaslužiti.