Baš bih htjela znati zapeče li imalo savjest saborske zastupnike HDZ-a i HDSSB-a dok se tako križarski protive liberalnijim rješenjima novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Osjete li žalac srama barem kad ostanu sami sa sobom? Bude li im bar zericu neugodno zbog ljudi koji toliko pate jer ne mogu postati roditelji. A riječ je o ogromnoj trećini današnjih parova u Hrvatskoj, sutra možda i o njihovoj kćeri ili sinu, pa da ih onda vidim kako bi pjevali.

A pogotovo me zanima kako to sami sebi pogledaju u oči zastupnici tih stranaka koji su medicinari po profesiji, poput Željka Reinera i Dinka Burića. Njima bi kao liječnicima, moralo biti na srcu prvo to kako da na svaki dostupan način pomognu što većem broju nesretnika koji ne mogu ostvariti jednu od najsnažnijih ljudskih potreba, potrebu da grle i vole svoju djecu.

Barem bi oni trebali rezonirati kao prosvijećeni humanisti 21. stoljeća umjesto da papagajski deklamiraju rigidne srednjevjekovne stavove crkve o početku života, o kompletnoj i krnjoj obitelji i tome koji je svjetonazor ispravan te da drsko presuđuju što će se smatrati prirodnim, a što nakaradnim. Jer, ako ćemo već popovati, što bi bilo »prirodnije« nego da svi možemo imati potomstvo, a svi to očigledno ne možemo.

I da, u pravu su konzervativci iz HDZ-a i HDSSB-a u tome da bi bilo najbolje i najljepše da se svi parovi sretnu, da se tata i mama jako zaljube, da rode djecu i da budu sretni zajedno do kraja života. Ali to često ne bude tako, takav je svijet samo u jeftinim sentimentalnim romanima.

U stvarnom životu fali te ružičaste boje na koju se, kao na željezni normativ, ultimativno pozivaju ovi naši poklonici političkog kiča. Pa tako djecu lako dobiju i ljudi koji se za njih neće brinuti kako treba, i takvi koji će ih brzo napustiti jer im se prohtjelo otići s ljubavnicom, i pijanci, grubijani i raspikuće, a ne mogu ih donijeti na svijet mnogi koji bi bili besprijekorne majke i očevi.

I što je onda normalno? Kakav je život pravi, a kakav krivi? Znam krasnog mladića i djevojku koje njihovi očevi ne pozdrave na cesti, izvrsne ljude koji uopće ne žele obitelj i puno perfektnih roditelja kojima je priroda bila namijenila da zauvijek ostanu bez djece.

Po čemu ćemo se, dakle, ravnati? Što je zlatni rez i tko ima dopusnicu odreći drugome pravo koje je njemu pripalo slučajno, kao na lutriji, bez ikakvih ograda i uvjeta?

Kakav to čovjek moraš biti da – uime bilo kojeg argumenta i pogleda na svijet – zahtijevaš od neplodnih parova da se pomire sa sudbinom kad suvremena medicina zna kako im može pružiti ruku. Kako ružno i nasilno srce moraš imati da drugome postavljaš barijere kad sam imaš djecu i kada problem neplodnosti nisi bio prinuđen iskusiti na svojoj koži.

Stvarno je bijedno zarađivati političke poene na tuđoj nesreći, a kakve god razloge navodili »čistunci«, ovo najviše miriše upravo na to. Uostalom, strah za kršenje konzervativnog svjetonazora kod ovog je zakona potpuno deplasiran. Oni koji to žele, iskoristit će sve mogućnosti za medicinski potpomognutu oplodnju. Oni koji se s tim metodama ne slažu, ponuđenu pomoć neće prihvatiti. Svatko će, znači, sam izabrati svoj put, i to je jedino što je u redu.