Andrija Hebrang i drugi iz Predsjedništva HDZ-a zgrozili su se jučer na samu pomisao da bi itko, a pogotovo sud, mogao povjerovati kako su oni znali za Sanaderovu korupcijsku hobotnicu.

   Dok je Hebrang izjavljivao novinarima kako »HDZ nikad nije imao nikakav crni novac, nikakve koristi od navodno pokradenog novca, niti ikakva saznanja o tome«, odvjetnik stranke na suđenju za Fimi mediju objašnjavao je sudu da je u pitanju naprosto trik. Bivši premijer Sanader stvorio je, kaže, tajni paralelni sustav financiranja i zato članovi Predsjedništva nisu ni mogli znati za postojanje crnog fonda.

   Slučajno se poklopilo da se istovremeno, u jednoj drugoj sudnici, jedna druga poznata ekipa na sličan način pokušala narugati pameti i pamćenju hrvatske javnosti.

   Točno isto tako kako Sanaderovi najbliži suradnici tvrde da nisu imali blage veze o dugogodišnjem reketarenju sustava, tako nas i dvojica istaknutih članova vrha Tuđmanovog HDZ-a, Franjo Gregurić i Šeks, uvjeravaju da nisu imali pojma o zločinima s početka devedesetih.

   Ovoga puta riječ je o zločinima nad civilima za koje se, nakon više od 20 godina, napokon sudi Tomislavu Merčepu, ali vlast se zapravo uvijek brani na isti način. Uglavnom, nitko nikad na visokim položajima ništa nije znao ni o zločinima za koje je osuđen Glavaš, ni o ratnim zločinima u Sisku, niti o bilo kojem drugom zlodjelu nad civilima iza kojega je posve nedvojbeno stajao sustav.

   Tako je Gregurić jučer hladnokrvno izjavio da nije ništa znao o uhićenjima, mučenjima i likvidacijama ukupno pedesetak civila nad kojima su se 1991. iživljavale Merčepove jedinice te da je za taj problem prvi put čuo iz medija. Vrlo slično je svjedočio i Vladimir Šeks. Osim nekih (»nedokumentiranih«) informacija iz medija – ni on, kaže, nije imao nikakvih saznanja o zločinima merčepovaca sve dok 1992. nije postao državni tužitelj.

   Kao što je teško probaviti farbanje da se 70 milijuna kuna ukralo iza leđa Jadranki Kosor, Jarnjaku, Milinoviću i ostalima, tako se ne da podnijeti ni ovo što danas prodaju Gregurić i Šeks. Jer svim bolje obaviještenim građanima, a da ne govorimo o onima koji su početkom devedesetih u Hrvatskoj radili neki javni posao, jasno je da njih dvojica ne govore istinu.

   Za Pakračku poljanu i da merčepove paravojne jedinice odvode ljude u nepoznato znali su novinari kao i mnogi drugi ljudi do kojih su, ovim ili onim kanalima, također dopirale takve uznemirujuće informacije.

   U ekipi izvjestitelja koji su tada pratili rad Sabora i Vlade svako bi se malo pronosile vijesti kako članovi obitelji žrtava kucaju na vrata kabineta visokih dužnosnika vlasti preklinjući ih da im pomognu pronaći i osloboditi njihove nasilno deportirane muževe, sinove i braću kojima se u međuvremenu izgubio svaki trag.

   Preko znanaca i rođaka, ti su nesretnici dolazili moliti milost od raznih političkih i vojnih osoba, među ostalim i od Gregurića i Šeksa, moćnog premijera i moćnog predsjednika Sabora. To kažem jer to znam iz prve ruke.

   Nisu, dakle, ništa znali Gregurić i Šeks onda – isto tako kao što ovi današnji nisu znali za pljačku Hrvatske. Svi drugi jesu, a baš oni ne.