Ovo stvarno prvi put čujemo. Kaže Slavko Linić da novca za hrvatske potrebe ima sasvim dovoljno, da novac nije problem. Kontekst je, naravno, oporavak gospodarstva. Na takav govor nismo navikli, to je nešto posve novo. Otkako pamtim, kod nas sve vlasti uvijek kukaju jer, navodno, imaju milijun genijalnih razvojnih zamisli, samo je peh u tome da za njih naprosto nedostaje sredstava. Vječno je, dakle, falilo novca i novac je bio nepremostivi problem za sve.

U drugim zemljama za one kojima posao ne ide kaže se da su nesposobni. Kod nas da – nemaju novaca. A znate li vi koliko to košta?, vrisnuli bi ministri kada ih se kritiziralo zbog raznih golemih propusta. Naravno da u Njemačkoj nema rupa na cestama kad imaju toliko novaca, uzrujao bi se neki pročelnik za promet kad bi ga na sjednici gradske skupštine napala opozicija. 

Kad god je, dakle, netko za nešto u Hrvatskoj trebao biti kriv, bio je to uvijek novac kojega nema koliko bi ga trebalo biti. Pogotovo od 2008., otkako je počeo padati BDP. U ove četiri godine to je ludilo eskaliralo do maksimuma budući da novac dodatno kopni i sada ga ima još manje nego prije kad ga također nije bilo ni blizu dovoljno. Utoliko su se mnogi poduzetnici počeli nedužno pozivati na objektivni problem nedostatka sredstava koji ih je, eto, doveo u situaciju da više ne plaćaju poreze i doprinose iako bi to, naravno, silno željeli. 

I vlasti su zato navalile oktroirati programe štednje i akcijske planove za organiziranje jeftinijeg života. Povremeno su se provodile kampanje u kojima su sva ministarstva trebala priložiti na oltar domovine po deset posto ušteda. Učiteljima su se skidale plaće jer svatko, pa i najskromniji čimbenici u društvu, mora snositi teret ekonomske krize. Stiskalo se na klozet papiru. Službenici više nisu smjeli piti vodu iz aparata jer to previše opterećuje proračun. 

Budući da nema novca, komercijalizirani su fakulteti. Zdravstvo nije plaćalo dugove jer se, naravno, nije imalo odakle, pa sad vidimo da su skoro sve bolnice u banani. Poslodavci iz javnih i privatnih tvrtki zaredali su dolaziti na televiziju da nas prepadaju kako će sve otići dođavola jer je zadnja para potrošena i više se ne može poslovati. Otpustili su radnike. Prestali su plaćati prekovremene. Prepolovili su plaće. Zatražili su olakšice da s njima ne bi bankrotirala i država. 

Meni se, međutim, uvijek činilo da je nedostatak novca posljedica, a ne uzrok. I tu se nikako nisam uklapala u mainstream ove ukorijenjene i široko rasprostranjene ekonomske misli u Hrvatskoj koja smatra da mi propadamo jer naprosto nemamo novaca, a ne zbog toga što se kormila u ogromnoj mjeri dočepala ubojita kombinacija osoba slabašnih sposobnosti, a k tome rasipnih, neodgovornih i moralno devijantnih. 

Ja mislim da bi novca bilo dovoljno za sve samo da se nije kralo i razbacivalo, i da je ovo društvo znalo postaviti kriterije s kojima bi važna mjesta bila u principu rezervirana za sposobne i poštene. Ali uvijek bi me poklopili da je takvo mišljenje malo pojednostavljeno, čak – neka se ne ljutim – i dosta naivno. I utoliko mi je s ovim da novca ima dosta sjeo Linić. Možda se filozofija stvarno mijenja?