Veliki broj hrvatskih medija ovih je dana intonirao priloge o borbi prevarenih zaposlenika Diokija za neisplaćene plaće kao izravnu kritiku Vlade.

Kroz višednevno izvještavanje o prosvjedima Ježićevih radnika konstantno se provlačila poruka kako Banski dvori, eto, okrutno šute i ne poduzimaju ništa da spase ove jadnike koji šest mjeseci od svog poslodavca nisu dobili ni lipe.

Sačekujući ministre da ih pitaju kada će i kako riješiti ovaj problem, novinari su danima u eteru sugerirali da je Vlada odgovorna za radnike Diokija i da bi im zaostale plaće trebalo isplatiti iz državnog proračuna. Što, dakle, čeka premijer? Zašto on osobno ne dođe u Dioki? Zar neće pomoći ovim očajnim ljudima? Kakav je to bezobrazluk da iz Vlade nema reakcije!

Čačiću i Milanoviću obraćali su se i radnici Diokija: Mi ne tražimo ništa drugo nego plaće koje smo zaradili. Sindikati su prozivali Vladu za bešćutnost i hladnoću prema ljudima čija su djeca gladna. Ispred Ministarstva gospodarstva prosvjednici su ružili Čačića, kao da im je on uzeo plaće, a ne njihov gazda.

Na Vladu su iz opozicijskih klupa uprili prstom HDZ i Lesarovi laburisti, jedni s desna, drugi s lijeva, lijevo – desno, nigdje moga stana. Usred pobune radnika Diokija, HDZ-ov ministar gospodarstva Đuro Popijač – u čijem mandatu je s Diokijem i Ježićem bio identičan problem kao i sada – izjavio je bez imalo srama da »ova Vlada pere ruke od gorućih gospodarskih problema u Hrvatskoj«. U priču se populistički uključio i predsjednik Josipović naglašavajući kako »država nema smisla ako nije socijalna«. I šef države je, dakle, indirektno opomenuo Vladu iako nije rekao zbog čega točno.

Jako je štetna i opasna ta atmosfera koja je udruženim snagama posve raznorodnih faktora stvorena povodom Diokija jer se njome obmanjuje cijelo društvo. I to ne samo oko ovog slučaja, nego i oko svih drugih sličnih koji će se još pojaviti jer ovo sigurno neće biti godina lijepih očekivanja.

Umjesto da se ljudima jasno kaže da Vlada niti je smjela, niti je trebala isplatiti plaće zaposlenicima Diokija budući da je Dioki privatna tvrtka, ovdje se insinuira da je država dužna izravno arbitrirati novčanom uplatom u ovakvoj krizi između kapitala i radništva. Lako što Vladu zazivaju radnici u egzistencijalnom grču, koji misle da im ništa drugo ne preostaje, ali ozbiljan je problem kad to čine organizacije i osobe koje bi trebala krasiti određena minimalna odgovornost i prema javnosti, a i prema ustavnom poretku.

Jasno je da dio medija gura ovakve populističke kampanje proračunato, da budu simpatični narodu, a dio, na žalost, iz kardinalnog neznanja. Oporbene stranke jeftino prodaju svoju vjerodostojnost samo da mogu udariti po Vladi, a predsjednik Republike valjda šećeri vodu zato da ispadne dobar i suosjećajan.

No, te plitke kalkulacije frustriraju cijelu zajednicu. Ima već više od 20 godina kako je Hrvatska glasala za ukidanje socijalizma, želimo li ga možda natrag? Možda da se o tome provede referendum pa da se pita da se ljudi izjasne. Jer ako se socijalizam ne da izbiti iz glave čak ni HDZ-u koji se diči antikomunizmom, moguće je stvarno da mi za drugo i nismo.