Dok se jučer u Saboru finalizirao proračun, sve stranačke ekipe javile su se da govore o državnim financijama, štednji i o tome kako najbolje sasjeći korijene krize. S obzirom na ono na što smo navikli gledati u sabornici, s manjim je iznimkama ipak bilo primjetno da se pokušalo diskutirati ozbiljno i pristojno, bez napadnog podbadanja neistomišljenika i forsiranja jeftinih političkih sukoba.   

Ali svejedno smo mnogo puta za potpuno istu proračunsku intervenciju s različitih strana čuli i da je jako korisna i da je totalno štetna, i da ju je trebalo izbjeći, i da je bila neizbježna. Jedni su tako ocijenili da određeni postupci ove Vlade idu na ruku siromašnima, drugi da će opet profitirati bogati. Dio govornika dokazivao je da su mjere preslabe i da je trebalo zapasati mnogo dalje od toga, drugi smatraju da se za sada zasjeklo do krajnje granice.   

Gotovo sve korekcije proračuna i svi potezi koji se najavljuju za dalje dobili su, dakle, različite pa čak i posve suprotne ocjene i komentare. Pokude su naredane uz pohvale, optimistične računice uz alarmantne sumnje. Politike se, sve u svemu, nisu mogle složiti čak ni oko toga hoće li BDP ići u plus ili opet u minus, pa Linić i Vlada očekuju rast od 0,8 posto, dok Jadranka Kosor najavljuje da BDP ove godine pad za »najmanje jedan posto«.   

Mnoge građane koji su gledali direktni prijenos iz Sabora, kao i one koji su čekali večernje informativne emisije da vide što je bilo s proračunom, moralo je zbuniti toliko oprečnih stavova o bilo čemu što je jučer spomenuto u vezi s ekonomijom i gospodarenjem državom. – Pa tko je onda od svih njih u pravu, Vlada ili opozicija – pita me sinoć znanac. Valja li ovaj proračun ili ne valja? Hoćemo li se izvući ili ne?

Vrag je, međutim, u tome da odgovora nema i zato ga ne može dati nitko uključujući i najbolje stručnjake ove zemlje.   

To je zato što je u Hrvatskoj kriza tako sveobuhvatna i duboka da svi dijelovi sustava traže određenu razinu rekonstrukcije. To znači da se mora izvaditi i premjestiti stotine kockica i u poreznom sustavu, i u administraciji, i u školstvu, i posvuda da se dobije nešto drugo od ovoga što imamo sada. I to još treba činiti tako da se život ne paralizira dok se uvode promjene i da ne padne previše kolateralnih žrtava dok se isprobava koji bi sljedeći potez trebao biti najbolji.

To neće biti lako jer kad bilo gdje pomakneš jedan element, poremetit će se svi ostali do mjere koja će ponekad biti totalno nepredvidiva, pa čak i do mjesta na kojima nikome nije palo na pamet očekivati posljedice.   

To je ta nova Rubikova kocka koja će se s dozom straha morati slagati još godinama i zaista je veliko pitanje na što ćemo se na kraju imati osvrnuti nakon četiri godine mandata ove nove vlasti. Te enigme boji se čak i Vlada i to nam je jučer jasno rekao premijer Milanović s onime »po starome više ne ide, a novo je mutno i neizvjesno«.

Posao je naprosto presložen i preozbiljan da bi se olako širio optimizam. Hrvatska je, recimo, sada smanjila proračun za samo 1,1 posto BDP-a, a Austrija za cijelih 9,1 posto. Italija uvodi Crkvi porez na nekretnine, Hrvatska ne. Tko, doista, može reći čije će se odluke pokazati pametnijima i, uostalom, mora li dobar potez za Austriju ili Italiju biti dobar i za Hrvatsku?