Ta nevjerojatna svota novca, više od četiri puta veća nego kompletan iznos ovogodišnjih proračunskih ušteda, otišla je, kaže ministar Mrsić, »u vjetar«. To su dugovi koji se, »više ne mogu naplatiti« i mirovinski sustav je te pare prekrižio. 

    Dok Mrsić tako hladno otpisuje tih 17 milijardi, njegov kolega Slavko Linić, s premijerovim blagoslovom, podiže poreze. Ali ni s tim nepopularnim, ali navodno neizbježnim rastom fiskalnih nameta opet se neće moći preživjeti bez novih kredita i Vlada za to očekuje razumijevanje budući da je svima jasno u kakvo su stanje dotjerane državne financije. 

    No, nekidan s televizije ponovo čujemo već ranije objavljivani podatak da je država, recimo, propustila naplatiti čak 9 milijardi kuna pristojbi za koncesije za vađenje šljunka. Zašto nadležni organi nisu utjerali ono što državi pripada za kubik šljunka, ne zna se, ali je posve očito da nikad i neće kao ni onih 17 milijardi doprinosa za penzije. I kao još pitaj boga koliko novca koji je beznadno profućkan po najrazličitijim osnovama jer državne službe nisu radile svoj posao. 

    Mislim da bi nam se svima digla kosa na glavi kad bismo nastavili redom nabrajati kome i zašto su razne kancelarije oprostile, otpisale i progledale kroz dugove i bez koliko milijardi godišnje na taj način ostaje ova zajednica. S jedne strane postaje sve siromašnija, s druge se razbacuje poput pijanog grofa. 

    Stalno slušamo o tome koliko poreza se kod nas »ne uspije« naplatiti. Zdravstveni budžet svake godine ostaje bez značajnog dijela doprinosa. Sasvim se uvriježilo da pedantno propisana i obavezna davanja u Hrvatskoj plaćaju samo »budale«, a »pametni« ne. Netko je dobro rekao da su ovdje obaveze prema državi dobrovoljna kategorija: tko hoće plati, tko neće ne i pojeo vuk magare. 

    Taj nered i nemar administracije omogućuje da se tone javnog novca konstantno prelijevaju u privatne džepove pa se njime onda financiraju nekretnine, najskuplji terenci, jahte, dionice i biznisi pri čemu država oprašta, zatvara oči, otpisuje i križa. Ne vjerujem da toga u ovoj mjeri ima igdje drugo osim kod nas. 

    Svi znamo da stotine milijuna državnih poljoprivrednih subvencija nepovratno pobiru prevaranti bez ikakve kontrole, ali tu vlast ne pravi reda. Branko Borković opet ponavlja da je Vukovar branilo 1800 boraca, a društvo danas svaki mjesec izdvaja mirovine za 6500 vukovarskih branitelja. 

    Kontrola sustava je nikakva, mutikaše rade što hoće, neracionalnost je ogromna, a onda se država spašava od bankrota stabilizacijskim planovima, akcijskim programima i kriznim menadžmentom. Ovamo se rasipa, ovamo se stiska. To je posao za novu vladu, jer mnogo novca leži na cesti, treba ga naprosto pokupiti.