Ovo pitanje iz naslova postaje kod nas najvažnija stvar na svijetu premda se mnogima čini da je vijest svih političkih vijesti samo to kako će se ovoga tjedna razviti situacija s Vladom. No, bilo ovako ili onako, cijela ova garnitura strelovito ide svome kraju, a hoće li se njen samrtnički hropac čuti još koji dan ili još koji mjesec, zapravo je sasvim irelevantno. Izvanredni izbori teško se daju izbjeći.

Čak i da Karamarko sastavi tu svoju novu, dadaističku vladu s ministrom Marićem i bulumentom malih igrača, koje se besramno peca prijesnim spinovima, patkama, blefovima, domoljubnim parolama i foteljaškim ješkama, njene su perspektive ravne nuli. Glavaš i Prgomet im, na primjer, svaki dan iznova poručuju da s njima neće. A oni ih sutra opet uglavljuju u svoju kombinaciju. Tako da izgleda propada i ta grčevita partija na sve ili ništa, nakon koje bismo, na sjednicama Vlade, gledali Pupovca i Tepeša kako jedan drugome namještaju stolicu i prijateljski otresaju dlačice sa sakoa. Minimalne su šanse i da Orešković ostane u soluciji bez Karamarka, barem po tome koliko se HDZ kune na sva usta da će ga slistiti.

Ergo, birališta. A sve ankete naviještaju relativnu pobjedu SDP-a. Istraživanje RTL-a i Jutarnjeg prognozira socijaldemokratima plus 17 mandata, a HDZ-u minus jedan u odnosu na za njih ionako razočaravajući rezultat koji su postigli lani u studenome.

To se Milanoviću i njegovima jako sviđa, sreća je velika. Opet će u sedlo, vrata Banskih dvora su širom otvorena. Sa šezdesetak mandata samostalno već se lijepo da sastaviti većina, pa čak možda i bez Mosta i Živog zida.

No, uspiju li se normalni ljudi unutar biračkog tijela racionalno pribrati i otresti impulsa samo toga bijesa i gađenja prema ovom šugavom političkom eksperimentu na izmaku, koji je barbarski presudio čak i nagradi »Luka Ritz«, moraju tražiti odgovor na pitanje što im to donosi revival SDP-a. Koliko se društvo sa Iblerovog promijenilo?

Hoće li novi mandat pokazati sazrijevanje, manje kukavičluka i povlačenja unatrag, više odlučnosti da se provedu promjene i manje besplodnog brbljanja koje će onda, pred kamerama, u nedoumici analizirati komunikolozi umjesto stručnjaci za javne politike, ekonomisti i financijaši?

Što, dakle, radi ovih dana Zoran Milanović?

Sprema li se za premijerski položaj ili samo broji li ga broji glasove za raspuštanje Sabora? Likuje li ili ozbiljno radi? Je li naučio zauzdati jezik? Je li kod sebe našao ljude koji će biti puno bolji od njegovih bivših ministara? Sposobnijega od Jakovine? Vrednijega od Miljenića? Mudrijega od Freda Matića? Odlučnijega od Branka Grčića?

Ima li u Milanovićevoj torbi mjera koje su tako nasušno potrebne ovome društvu, zadnjem ili predzadnjem na svim europskim ljestvicama kvalitete? Ima li spremne barem tri jake reforme s kojima će početi odmah i koje će dovršiti, pa makar se oni s druge strane derali do neba da ih spriječe? Ina? Javne tvrtke? Prodaja? Administracija? Županije? Obrazovanje?

SDP-ovci će sigurno reći da te solomonske tajne čuvaju za kampanju, ali narod sve to ima pravo čuti odmah i sada.