Otkako je ministar Linić najavio da će otpisivati porezne dugove građanima koji ih ne mogu podmiriti, te pozvao banke i sve ostale da i oni storniraju dio neplaćenih računa, kod mene su reakcije dvojake.

  S jedne strane, to znamo svi, dosta ljudi je ostalo bez posla, ponegdje oba supružnika u istoj obitelji. Dakle nema više ni za goli život, a kamoli za kredite. Dok ljudi traže novu priliku kod novog poslodavca, gomilaju se fakture i kamate, a jadne dužnike hvata užas na pomisao kako ih ta spirala može zauvijek uništiti.

  Kad se o Linićevoj ideji tako razmišlja, čini se da nema ništa ispravnije negoli podržati da se malo pomogne stradalnicima ekonomske recesije da ostanu na nogama, prekrižiti taj neki njihov novac koji je trebao stići u ovu našu šuplju državnu blagajnu, a nije, odustati od gonjenja i dobro se osjećati jer ćeš, kao uredni porezni obveznik, sudjelovati u tome da se nekome omogući još jedna šansa.

  Bojim se, međutim, da bi ti humani i idealistički planovi mogli izaći na dobro samo kad bi postojalo neko svevideće, skenersko oko koje će nepobitno ustanoviti kome je doista omča pod vratom bez njegove krivice.

  A na takvo se oko, naravno, u stvarnosti ne možemo računati.

  Da, da, u redu, Linić će razraditi neke kriterije da se vidi kome i kako izaći u susret. Već su rekli da se porezni dugovi, na primjer, neće opraštati vlasnicima nekretnina jer nije fer da se na društvo prebacuju dubioze dužnika koji mogu prodati imovinu i tako nabaviti novac za zatvaranje svojih minusa.

  No, u ravnotežu i u pravičnost najavljenih kriterija, na žalost, ne vjerujem.

  Prije vjerujem u to da će Ministarsvo financija, kako bi rasteretilo bilance od gomile neneplativih dugova i papirnato smanjilo nelikividnost, napraviti budale, pod broj jedan, od svih hrvatskih državljana koji uredno servisiraju svoje porezne obaveze te, pod broj dva, od svih onih koji dobro paze da žive u skladu sa svojim mogućnostima.

  Osobno, recimo, ne bih drage volje bila sklona da svi sada pomažemo onim poduzetnicima i obrtnicima koji će čak otvoreno izjaviti da se njima »ne isplati« plaćati porez, pa ga i izbjegnu gdje god uspiju. A takvih je kod nas još uvijek koliko god hoćeš.

  Ne bih također voljela da se meni prebaci na grbaču pokrivanje dugova koje su, negdje u hodu, napravili tipovi zavaljeni u kožna sjedišta najskupljih automobila. Ne želim raditi ni jedan jedini dan za minuse raznih mešetara koji uvijek zijevaju više nego što bi smjeli s obzirom na svoje platežne mogućnosti, a onda, jasno, zapadnu u probleme, pa su im za njih krivi sustav, država i poredak.

  Dok normalni ljudi plaćaju poreze i šute, ne bi bilo OK da se od dugova na sažaljenje izvuku majstori za razne malverzacije i marifetluke koji će se sada prikazivati nevinim žrtvama vučjeg kapitalizma, a svoje će kuće još danas prebaciti na tuđe imena.

  Solidarnost je, drugovi, jedno, podržavam je, ali to da nas još jednom izmuzu prevaranti ili da pokrivamo tuđu neumjerenost – nešto je posve drugo.

  Jednom me zaustavila susjeda, kupuje auto i moli me da joj budem jamac. Automobil srednje klase bio je daleko iznad mogućnosti te obitelji gdje su žena i muž zarađivali na slabo plaćenim poslovima kao radnici s niskim kvalifikacijama. Nisam prihvatila.

  Možda su baš oni sada ostali bez tog auta. Žao mi je, ali što ja imam s tim?