Evo nam obrata. Onaj koji se zadnji smije je sindikalac Ivica Babić. I za to može zahvaliti upravo protivniku, Vladi i ministru zdravlja. Stvarno za krepat od smijeha
Vijest da je Ustavni sud oslobodio bolničke liječnike radne obaveze, zbog koje su oni 14. studenog morali prekinuti štrajk, zvuči krajnje kompromitantno za Vladu i ministra zdravlja Rajka Ostojića. Imaju se razloga i te kako dobro posramiti. Ovo je, naime, jedan od niza tih glupih poraza u kojima ova Vlada i njezini ministri, posve nepotrebno, gube praktički već dobivene bitke ili bitke koje se lako daju dobiti naprosto zato što znaju biti nedopustivo nemarni, prepotentni i aljkavi. Jer, kao što smo čuli iz jučerašnjeg obrazloženja odluke Ustavnog suda, problem s tom radnom obavezom nije u tome da je Vlada nije smjela aktivirati, niti u tome da za takav način zaustavljanja štrajka u bolnicama nije imala nikakvoga pravnoga uporišta.
Razlog je tragikomičan: Vlada se jednostavno pozvala na pogrešni zakon, zakon koji nije na snazi već punih sedam godina. Nevolja je, dakle, bila »samo« i »jedino« u tome što je Vlada obavila posao krajnje neoprezno i neznalački. Nije se nimalo zamarala dosadnim pravnim provjerama. Usprkos svim stručnim resursima koji joj stoje na raspolaganju, postupila je trapavo i amaterski. I zato je radna obaveza, logično, morala pasti. Mogu se sada, koliko god hoće, duriti na Ustavni sud i izvlačiti mu stare grijehe. Može im premijer Milanović, kad se vrati u Hrvatsku, uputiti neku od svojih žaoka. Ali bruka je to i ništa drugo.
A šteta, jer pobjeda je bila u džepu. Nakon skoro dva mjeseca štajka u bolnicama, svima je bila puna kapa i liječničkog sindikata, i izjava sindikalnog vođe dr. Ivice Babića, i zapomaganja kako im država preslabo plaća prekovremene sate, i njihovog kolektivnog ugovora, i svega što se tiče njihovih problema s cijenom rada. Pacijenti, koji su – ako uopće imaju posao – uglavnom i sami nezadovoljni krajnje diskutabilnom cijenom svoga rada u ovim recesijskim godinama, lunjali su ta dva mjeseca od nemila do nedraga po bolničkim hodnicima. Odgađane su pretrage, a građani su se ponegdje žalili i na to da se štajkači u bijelim kutama oglušuju i o pravilo hitnosti.
Ministar zdravlja Rajko Ostojić i Vlada zato su imali gotovo opću podršku javnosti kad su liječnicima napokon uveli radnu obavezu i natjerali ih da se vrate na posao te da se, kad je riječ o primanjima, ipak malo više srode s ovim za sve dosta neveselim vremenom. Za dva mjeseca štrajkanja prekipjelo bi i kupcima daleko manje bitnih proizvoda ili usluga, a kamoli neće osiguranicima javnog zdravstva koji su bolesni i traže pomoć. Normalno, radna obaveza razbjesnila je liječnike i medicinsko osoblje koje im se pridružilo u prosvjedima, ali zato je dobila veliki i skoro nepodijeljeni aplauz građana.
Vlada je tu mogla biti potpuno mirna jer pobuna liječnika nije imala kapaciteta da povuče u solidarizaciju šire slojeva stanovništva. U velikoj mjeri nezadovoljni kvalitetom servisa koji dobivaju u državnim bolnicama, građani su odahnuli kad je štrajk prekinut uz komentare koji se nikome tko radi u zdravstvu ne bi nimalo svidjeli. No, evo nam obrata. Onaj koji se zadnji smije je sindikalac Ivica Babić. I za to može zahvaliti upravo protivniku, Vladi i ministru zdravlja. Stvarno za krepat od smijeha.
