Pa, majku mu, ja sam valjda isto branitelj! Dvije i po godine glava u torbi, po blatu i po zimi, valjda je i meni dosta za branitelja. Ali od toga što ovi tamo rade diže mi se kosa na glavi – kaže mi nekidan prijatelj B. 

   Čitam jučer da istu stvar govori i Damir Jašarević Dugi, predsjednik Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara koji je pretrpio ranjavanje i logore. Ovo u ponedjeljak bilo je, kaže on, žalosno i katastrofalno. 

   Javno se od stožera i stožeraštva distanciraju i neki drugi branitelji, a mnogi to čine samo diskretno, u privatnom krugu. 

   I stvarno, nema sumnje da je barem sada, poslije ovog mitingaškog skandala u Vukovaru, koga su organizatori htjeli podvaliti javnosti kao jednodušni krik svih hrvatskih branitelja protiv »nevukovarske« Vlade, krajnji čas da se otvoreno popriča o tome koji to sadržaj točno opisuje pojam »branitelja«. 

   Jesu li, naime, ovi koji se ne slažu s vukovarskim stožerom isto branitelji ili nisu? I, ako ćemo se šaliti, postoje li takvi branitelji uopće? 

   Je li branitelj bio Siniša Glavašević čijega sina su stožeraši htjeli spriječiti da ode ocu na grob? 

  Spada li u branitelje i ta ogromna većina javno neeksponiranih ljudi koji nigdje ne istupaju da bi govorili o svojim ratnim zaslugama i životnim mjerilima, jer su u ratu bili branitelji, a sada, u miru, naprosto su pekari, zaštitari, bibliotekari i inženjeri strojarstva. 

   Smiju li za sebe reći da su branitelji i oni koji se nisu upisali u HDZ? Oni koji nisu Hrvati? Oni veterani koji ne smatraju da imaju pravo ocjenjivati kakav je čiji patriotizam? Hoćemo li ubrajati u branitelje i one koji ne žive od toga što su sudjelovali u Domovinskom ratu i koji ne prisvajaju za sebe ekskluzivno pravo na ispravne stavove? 

   Sve to u ovom društvu treba jednom temeljito prodiskutirati. Kao, uostalom, i to kada se uopće pristojno pozivati na to da si bio branitelj ili kad je to umjesno i dopušteno naglašavati? 

   Jer, branitelji imaju ime i prezime i nisu iste fele. Neki su se borili tri godine, neki tri tjedna. Neki idu u crkvu, neki ne. Na referendumu o braku glasat će i za, i protiv. Neki plaćaju porez, neki se švercaju. Neki su pravi, neki lažni. Ima među njima liberala i konzervativaca, apolitičnih i ekstremista. Hetero i homoseksualaca. Školovanih i nepismenih. 

   U izvještaju o nekom slučaju obiteljskog nasilja ne bi smjelo pisati da je »uhićen hrvatski branitelj« jer policija nije privela branitelja, nego prijestupnika. 

  Trebalo je o svemu tome puno i često govoriti mnogo ranije, ali nitko baš ne voli gurati nos u kontroverze povezane s braniteljskom populacijom. Političari ih se klone zato što misle da je tu najveći agregat izbornih glasova i da je oko toga najpametnije ne talasati.

Obični ljudi prešućuju sva škakljiva pitanja zato jer ti dežurni čuvari domoljublja odmah prišiju da si za Jugoslaviju, komuniste i Slobodana Miloševića. A mediji kao mediji, uglavnom samo slijede raspoloženja u društvu jer misle da je tako broj prodanih primjeraka najmanje u opasnosti. 

   Branitelji zaslužuju naše poštovanje, pogotovo oni koji su bili daleko od ratom pogođenih područja, ali su ostavili svoje ugodne živote i otišli obraniti zemlju. Ali nitko sebi ne može uzimati za pravo da govori uime branitelja jer branitelj nije jedan kalup. Za dobro ove zemlje, to bi stožerašima trebali reći sami branitelji.