Taj ludi i nekontrolabilni život ponekad se zna stvarno maestralno narugati s ljudima i događajima i sada nam je opet priredio jednu takvu crnokomedijašku predstavu. 

Dogodilo se, naime, to da je 89-godišnji Slobodan Novak, redovni član HAZU, koji je prije 45 godina objavio jedan važan hrvatski roman (Mirisi, zlato i tamjan) – kao apsolutni pristalica ustavne definicije braka isključivo kao zajednice muškarca i žene – zabio do sada najrazorniji autogol toj pučkoj kampanji premda se, za njezinu premoćnu pobjedu, odlučio latiti oštroga pera i naočala. 

Totalno suprotni propagandni efekt izazvao je kod publike Novakov esej »Nisu svi u stanju ispuniti svoju svrhu« tiskan na novinskoj duplerici (utorak, Večernji list). Jer, odvratnost, gađenje i zazor nad tim fašističkim manifestom nisu osjetili samo oni čitatelji koje sam S. Novak preventivno etiketira kao »kvazi liberale i degeneriranu ljevicu«, nego s njima i dosta građana tradicionalnijih nazora koji su do sada, ovako ili onako, bili više na strani čvrste ustavne zaštite heteroseksualnog braka. Imam ih i u svojoj široj obitelji. 

I kod mnogih od tih konzervativnije orijentiranih, starijih ili jednostrano informiranih dobrih ljudi akademik i bard uspio je isprovocirati skoro nagonsku reakciju da se treba brzo maknuti što dalje od tog novakovskog stratišta na kojem se, udarcem mača, hladno pogubljuje sva nevrijedna nearijevska čeljad zato što »voljom prirode«, sorry babe, »nije u stanju ispuniti svoju svrhu«. 

Tekst je predug da bi ga se dalo prepričati u dvije riječi. No, sasvim ukratko, svodeći homoseksualce na degeneriranu sortu kojoj »nije dano« da ima potomstvo, akademik HAZU se zgraža nad drskim aspiracijama tog ljudskog nakota da uživa u blagodatima obitelji, braka i djece koje su, ah naravno, namijenjene samo »nama normalnima«. 

Osnovna ideja je, dakle, zoomirati mržnju na gay populaciju koju akademik HAZU – sigurna sam da se mnogi tamo crvene do ušiju – naziva psihički devijantnom, bestidnom, ekscesnom i egzibicionističkom manjinom koja se nekažnjeno (!!) odaje protuprirodnom bludu, na paradama se trlja kukovima i treska svojim jalovim grudima. 

Riječ je, napominjem, o doslovnim citatima. 

Kao da je akademik prepisivao od zapovjednika Hitlerovog Gestapoa Heinricha Himmlera i iz njegovog poznatog govora protiv homoseksualaca. Osujećeni, groteskni i nakazni soj, žali se akademik, diže cijelu zemlju na noge ne bi li prigrabio nešto što mu ne pripada. 

E pa za mnoge ljude koji misle da se istospolne veze ipak baš ne moraju zvati brakom, ta Novakova krvoločna mržnja je nešto daleko, daleko previše. 

A, kao ni za Himmlera, tako ni za S. Novaka, homoseksualci nisu jedini ljudski »škart« koji bi morao znati gdje mu je mjesto. Ti drugi, koji također »ne mogu ispuniti svoju svrhu« su invalidi, neplodni parovi, ljudi iz epruvete, razne manjine i općenito svi kod kojih postoje određene »nedostatnosti«, kako to zove S. Novak. Trebaju pognuti glavu i čekati kad će krepati svi ti koje je priroda odlučila zakinuti za komadić »normalnosti«. 

Što, dakle, hoće oni divljenja vrijedni umjetnici koji slikaju ustima i nogama? Slijepa i gluha kiparica Sanja Fališevac? Paraolimpijci? Odakle im pravo da iskaju nešto što im naprosto ne pripada, pita se akademik. 

Samo, srećom, malo je tih koji bi mu se u tom sramotnom divljanju željeli pridružiti.