Od nekidan imamo novi Zakon o mirovinskom osiguranju i više neće biti pune mirovine prije 67 godina. Već ranije su rebnuli žene tako što je odlučeno da i mi moramo raditi do 65 godina, a sada su svima dodane još dvije godine. 

   Time su, koliko vidim, gotovo svi užasno nezadovoljni, no, pobune nema, valjda jer je financijska realnost toliko drastična, i to je to što sada treba kusati. 

   Ljudi koji se detaljnije razumiju u taj nepronični hrvatski instrumentarij formula i izračuna rada i minulog rada tvrde da je naš mirovinski sustav faktično bankrotirao još 2004. godine i da ga se sve od tada krpa novcem sa strane. Danas za mirovine treba 37 milijardi kuna godišnje, brojka ide prema zastrašujućoj trećini državnog proračuna. 

   Matematički idealnu situaciju iz nekadašnje dogovorne ekonomije, da četiri zaposlena »izdržavaju« jednog umirovljenika, u samostalnoj Hrvatskoj nismo nikada imali, niti je možemo imati. 

   Ravnoteža se, dapače, već 20 godina stalno kvari i kvari da bismo danas bili na totalnoj klizavici. Na jednoga penzionera sada ide samo oko 1,2 zaposlenih. S time da je realno stanje još mnogo gore kad se zna da na javni sektor i državnu upravu, dakle ljude opet vezane na budžet, otpada oko 224.000 radnih mjesta od tih koji se ukupno pišu u zaposlene. 

   Novca je, dakle, sve manje i manje, uzroke znamo. 

  Počelo je s erom predatorske privatizacije u kojoj novi gazde masovno nisu plaćali doprinose, s prijavljivanjem radne snage na minimalac da bi se izbjegla davanja, s masom prijevremenih umirovljenja i s biznisom prodaje mirovina. Nastavilo se s propisima koji su omogućili dodatne ogromne postotke umirovljenja pod posebnim uvjetima i s novim valom gašenja tisuća i tisuća radnih mjesta. 

   Tako se Hrvatska probudila kao europski rekorder po broju povlaštenih mirovina (13,6 posto) i invalidskih mirovina (20 posto), pri čemu je raditi do pune starosne mirovine ovdje postalo ponašanje rezervirano samo za budale. 

   Rezultat je da su radničke mirovine, naravno, mizerne. Prosjek stalno pada i sada je to mrvu više od 2.200 kuna, iliti malo iznad 40 posto prosječne plaće. U EU se smatra da prosječna mirovina mora biti 70 posto prosječne plaće. 

   Ako, dakle, želimo govoriti posve doslovno, mirne duše možemo reći da su mirovine samo još jedna stavka na kojoj je Hrvatska u ovih dvadesetak godina izravno pljačkana i upropaštavana, a manjkovi su, naravno, prevaljeni na same umirovljenike, ali i na cijelo društvo. 

   U skupinu koja danas u Hrvatskoj može kako tako živjeti od mirovine spada eventualno svaki deseti penzioner, a ovi budući proći će još gore. 

   Tako smo došli do tih 67 godina. 

  No, ako ostavimo po strani nemoćnu ljutnju koju kod ljudi izaziva osjećaj da su dobro namagarčeni, na produljenje radnog staža može se gledati i s vedrije strane. 

   Za ljude u šezdesetima možda je i u fizičkom i u psihičkom smislu bolje da rade još koju godinu, nego da se, još uvijek u dobroj snazi, povlače u mirovinu. Naravno da se 65-godišnji građevinari više neće moći vješati po mostovima, niti će izrađene blagajnice više moći deset sati kucati mušterijama račune, trebat će im dati da rade nešto drugo. Ali izbora ionako nema, tih 67 godina je hipoteka za još jedan pijani račun koji na koncu opet nema tko podmiriti osim nas samih.