Izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju kojima Vlada želi bolje zaštititi građane kad posuđuju novac od banaka pobudile su neviđenu količinu žalopojki, plakanja i jadanja u bankarskim krugovima. Toliko koliko sada kukaju i zapomažu hrvatski bankari nisu kukale ni sirote radnice Kamenskog kad su ih lopovi bacili ravno u glad i propast. 

  Ukratko, banke više neće smjeti uvoditi nove naknade nakon što je kredit jednom ugovoren, a to su posve slobodno činile do sada. Nakon nedavne presude protiv banaka u sporu oko kredita u švicarskim francima, ta ih je restrikcija opet raspalila do maksimuma. 

  Slijedom toga, bankari su se mobilizirali kroz sve formalne i neformalne kanale da dokažu javnosti kako su u Hrvatskoj šikanirani, »prekomjerno granatirani«, kako im se otima i zadnja kora kruha i kako se protiv njih vodi razorni ideološki rat. To bankarsko afektiranje nije ništa novo, ali sada se intenzivira. 

  Premda se svejedno mora priznati da je opaska o antibankarskom »ideološkom ratovanju« u neku ruku točna. No to nije problem koji imaju samo banke budući da se općenito pokazalo kako je – i nakon 23 godine otkako su Hrvati onako razdragano srušili socijalizam – socijalistički mentalitet ostao jedan od najžilavijih organizama koji su iz toga doba preživjeli do danas. 

 Evo nekidan sindikalni funkcioneri u Brodosplitu uvrijeđeno galame kako je novi vlasnik Debeljak doveo neke »redarke« da nadziru koliko radnici stvarno rade, a koliko dnevno provode na čik pauzama, užinama i u ćakulama o nogometu. Nakon što su desetljećima svaki dan krčkali brudete i satima marendavali i pili bevandu usred brodogradilišta, oni sad smatraju da je rutinska kontrola radnog učinka nešto podlo i ponižavajuće. 

  Znači istina je da se, kad je o bankama riječ, u javnoj komunikaciji, pa čak i od nekih saborskih zastupnika, često mogu čuti besmislice o tome kako bi banke »morale biti socijalno osjetljive«. Banke se proziva da su bešćutne prema »sirotinji«, a s neodgovornom građanima i tvrtkama koji su, posuđujući novac, zinuli mnogo više nego što su u stanju progutati, suosjeća se kao sa žrtvama pokvarenih bankarskih gulikoža s kojima se svatko tko je moralan mora solidarizirati. 

  No, premda bankari ispravno detektiraju vjetrove tih iracionalnih ideoloških animoziteta, sve drugo zbog čega rone suze naprosto je pretjerano i napuhano. 

  Može se razumjeti da je bankarima trn u peti što zarađuju manje nego prije krize i što će sada, kad ih vlast prikliješti novim mjerama, zarađivati još nešto malo manje. Ali, da se ne lažemo. One su ova grozna recesijska vremena do sada preživjele neusporedivo ležernije nego svi ostali. 

 Prema podacima HNB-a, dobit prije oporezivanja koju su 2010. ostvarile ukupno 32 hrvatske banke bila je 4,3 milijarde kuna. Sljedeće godine 4,66 milijardi kuna, a lani 3,39 milijardi kuna. Banke u Hrvatskoj krizu su dočekale s 5,1 milijardu kuna dobiti prije oporezivanja na kraju 2007. godine. 

  Dakle, sve ove godine, u kojima su nestale tisuće firmi i stotine tisuća radnih mjesta, banke su pregrmile sa samo 33 posto manjom dobiti. I pritom treba osobito naglasiti: banke nisu pretrpjele gubitke nego im je samo dobit za trećinu manja. 

  Bilo bi stoga minimalno pristojno da banke, kao i ostatak svijeta, pokažu da su svjesne okolnosti u kojima posluju. I da se konačno spuste na zemlju s tim balonom u kojem plutaju iznad Hrvatske.