Kad čovjek sluša detalje o svim tim najnovijim mračnim lopovlucima teškima milijune i milijune kuna, u kakvima se, po našoj staroj navadi, opet spominju nosioci važnih političkih i društvenih funkcija kao što su Božidar Kalmeta, direktori najvećih građevinskih tvrtki, Nadan Vidošević itd. – pitat će se uvijek isto. 

   Ma koja to država može izdržati ovako kolosalnu pljačku? 

   Tko bi mogao naplaćati i nadoknaditi sve što su dosad pokrale te nebrojene kriminalne družine poput ove koja je »neprimijetno« muzla Hrvatsku gospodarsku komoru? Poput tih tipova koji su godinama mažnjavali šlepere novca pod komandom iz HAC-a i poput svih tih drugih znanih i još neznanih mahera koji su pola minulog rada koji je ovaj narod nakupio od stoljeća sedmog, uspjeli stucati u prah i pepeo. 

   Kakvi bi to resursi morali biti da se podmiri koliko mogu musti svi ti raznorazni hrvatski lopovi prikopčani u pravom trenutku ravno na sisu sistema? Koliko bi to milenija morao guliti laktove i koljena svaki pripadnik ove naše radničke klase sitnog zuba da se pokrije sve što je isparilo? 

   Trebala bi ova država biti neki zlatni pustinjski emirat u kojem nafta kulja gdje god se zabode prorokov štap. I ni onda valjda ne bi bilo dosta za sve te lažne fakture, provizije, anekse ugovora, tuneliranje na račune u Češku, maskirne tvrtke, preplaćene usluge i fiktivne troškove. 

No zato će nad Hrvatskom, već za koji mjesec, biti otvoren postupak sanacije nedopuštenog deficita pod kontrolom Europske unije. Pa će nas oni stiskati dok ne propišamo krv. 

   Možemo podvući crtu, to je to što sada preostaje. 

   Može se Linić postaviti na glavu, može nešto sitno namaknuti boljom naplatom poreza, ali novca u osnovi nema. I neće ga biti na dugi rok jer je već profućkan, pronevjeren i pokraden imetak za pet narednih generacija.

I još je mila majka što ne pasemo travu svi zajedno, ovako oguljeni, ispreskakani i orobljeni do gole kože od hrvatske mafije koja je pustila pipke svuda gdje ti pogled seže. 

   Za poštene ljude, koji žele normalno živjeti, raditi i podizati djecu u ovoj zemlji, bila bi značajno veća korist i imalo bi to znatno više smisla da smo u EU primljeni s barem tri-četiri godine krvničkog monitoringa zbog kriminala i korupcije. 

   Mogu naši nevoljnici koji rintaju za tri hiljade kuna mjesečno, tješiti sami sebe da su stvari ipak puno bolje nego što su bile do prije nekoliko godina. Jer Bajić je, eto, dotjerao na optuženičku klupu Sanadera i još jedan broj kriminalaca povezanih s njegovom strankom i vladom, pa uostalom i samu stranku.

Ali kad se pogleda šira slika, vidiš da je to opet ništa. U Hrvatskoj se i dalje toliko isisava, podmićuje, vuče sa strane, lažno knjiži i pronevjeruje da ti dođe zlo na samu pomisao koliko smo samo zbog toga dužni, nezaposleni, jadni i potplaćeni. 

   – Moj klijent neće šutjeti, reći će sve – prijeti se jučer odvjetnik tog Sapunara, bivšeg Kalmetinog financijskog direktora državnog HAC-a, koji je bio sumnjiv već i prije, u istrazi za Fimi mediju. 

   Ma nemoj. Jako duhovito. Sad će progovoriti kad mora. Jedino što para, naravno, više nema.