Kod nas se po Ustavu prčka kako se kada tko sjeti, kad se mora i kad se ne mora. Od 1990. godine, ovo sada će biti peta promjena, no i ova opet trapava i na brzaka
Na stranim programima volim gledati dokumentarne emisije o tome kako je policija u SAD-u i Velikoj Britaniji riješila pojedine zločine. I tamo vidiš kako, u tim zemljama, počinitelji teških ubojstava, velikih pljački, silovanja i pronevjera ponekad budu razotkriveni tek nakon mnogo i mnogo godina, kad su sirote žrtve već odavno oplakane, a ogromne svote novca koji je progutao kriminal, silom prilika, prežaljene. Znači, te države očito nemaju problema sa zastarama. Nego kad istražitelji, ili spletom sretnih okolnosti, dođu do novih saznanja i dokaza, ili kad se neki pametni, revnosni policajac odluči ponovno zakopati nos u stare fajlove, tada se stvari nesmetano pokreću s mrtve točke. To mi je OK da se zločince goni bez ograničenja. Najbolje je, naravno, da ih se na sud dovede što prije, ali ako ne ide brzo, onda barem bilo kada, odnosno čim im se uđe u trag. I zato prilično vjerujem u to da bi se kod nas i obična, a i stručna javnost složile kako je dobro i važno intervenirati i u naš pravni sustav na način da se institut zastare posve ukine za teška ubojstva, čime nas sada okupira i vladajuća koalicija. U redu, ideja se kod njih pojavila malo okolišno, tek u vezi sa zahtjevom Njemačke da im se izruči Perković, i tek nakon zbilja jeftinih optužbi iz HDZ-a da sadašnja vlada štiti udbaše koji su sudjelovali u zločinima i glavosječe iz doba komunizma. Ali to u konačnici uopće nije ni važno. Svaku ideju ionako pokrene neki generator, a bitno je samo to li ona ispravna ili nije. Ova, rekla bih, jest. Međutim, ipak ne ovako kako je se sada želi apsolvirati. Jer, u očima inteligentnih građana postoje barem dva važna prigovora koji na ovu, u osnovi, korisnu promjenu paradigme, bacaju sjenu politikantstva. Vlada ih nije uspjela uvjerljivo otkloniti. Jedan prigovor usmjeren je na namjeru da se u cijeli jedan sklop srodnih problema intervenira vrlo parcijalno, što ne služi na ponos ni ministru Miljeniću, a ni njegovom šefu, premijeru. Ne zvuči, naime, ni logično, ni praktično da se nanovo uređuju kondicije procesuiranja za samo jednu vrstu teških zločina – u ovom slučaju ubojstava, udbaških ili bilo kakvih – a da se pritom svi drugi tipovi teških zločina posve preskoče. Ako s jednoga dižemo zastaru, zašto onda ne i sa svih drugih vrsta kriminala koje su za društvo jednako opasne i zazorne? Možemo li jednom napraviti posao kompletno i do kraja? Drugi prigovor tiče se te Vladine koncepcije da se amnestija zastare za najokrutnije ubojice prekine nikako drugačije nego promjenom Ustava. Oko toga treba biti načisto. Ustav uopće ne bi bilo potrebno dirati, da u ovoj priči ne igraju prije svega dnevnopolitički motivi. Pitanje skidanja zastare za najgora ubojstva može se urediti zakonom jednako kao i Ustavom, baš kao što se zakonom moglo odraditi i pitanje nezastarijevanja pretvorbenog kriminala zbog kojega se, međutim, 2010. godine također mijenjao Ustav. No, kod nas se po Ustavu prčka kako se kada tko sjeti, kad se mora i kad se ne mora. Od 1990. godine, ovo sada će biti peta promjena, no i ova opet trapava i na brzaka. Uostalom, kada ga se već dira, zbog čega se onda ne korigiraju i pasaži o referendumu i sva druga pitanja za koja već znamo da ih treba promijeniti. Ustav ne mora biti sveta krava, ali pametna društva mijenjaju ga dosljedno i pedantno. A ne kada izbije kakav požar u kokošinjcu.
