Tumačeći javnosti zbog čega smatraju da treba ukinuti državno subvencioniranje stambene štednje i poreznu olakšicu za kupovinu prvog stana, iz Ministarstva financija objašnjavaju da su razlog – zloporabe. 

   Slavko Linić poziva se jučer na neku studiju Instituta za javne financije iz koje proizlazi da samo 10 posto onih koji su ušli u sustav stambene štednje doista nema stan, a to znači da samo oni objektivno zaslužuju državne poticaje. Preostalih 90 posto stambenih štediša već ima stambeni prostor u vlasništvu, kaže ta studija, a 17 posto posjeduje po dvije ili više nekretnina. 

   Ako su ti podaci točni, očito da je s ovim modelom nešto pošlo nakrivo. Subvencioniranje stambene štednje godišnje košta hrvatske porezne obveznike oko 200 milijuna kuna, a 90 posto tog poklonjenog novca ide na pogrešne adrese. 

   Prema tome, svrha te mjere nije ostvarena i zato je treba ukinuti, rezonira Linić. 

   A slično je, uvjeravaju nas, i s oslobođanjem građana od poreza za kupnju prve nekretnine. 

   O tome nekidan razglaba Ministarstvo financija u jednom svom nepismenom i polujasnom priopćenju, tumačeći kako nadležna tijela teško mogu biti sigurna da se, u pojedinom slučaju, oslobođenje od poreza uistinu traži za prvu nekretninu. 

  Posve je nerazumljivo na što se točno žale porezne vlasti budući da je za odobravanje porezne olakšice točno propisan postupak dokazivanja, no i ovdje se opet eksplicitno spominje problem brojnih »zloporaba«. Stoga se u priopćenju sugerira da je i ovaj oblik subvencija najbolje odmah ukinuti. 

   Slušajući ovakve priče, čovjek se teško može oteti dojmu kako političari često misle da se obraćaju publici s intelektualnim teškoćama. 

   Jer, da, to doista nema nikakvoga smisla da država, dotacijama iz proračuna, pomaže onima kojima pomoć uopće nije potrebna ili onima za koje se nismo dogovorili da ćemo im pomagati. 

   Ali ako javni novac nekontrolirano ide u pogrešne džepove, odnosno ako ga se, preko raznih zakonskih rupa i šlamperaja, mogu lako dočepati i oni koji to ne bi smjeli, oni kojima taj novac nije namijenjen, pa tko je za to kriv nego vlast? 

   I kakav je to onda odgovor da se u osnovi dobro zamišljene mjere ukidaju umjesto da se poprave? Zbog čega bi, recimo, mlade obitelji, koje teškom mukom kupuju prvi stančić, ubuduće bile kažnjene oduzimanjem porezne olakšice samo zato što su se pored njih dosad provlačili i prevaranti?

Ako kod primjene ove stambene povlastice postoje problemi »legitimacije«, a očito da postoje, zbog čega vlast onda ne smisli bolja rješenja nego što su ova sadašnja? Možda ne zna, ali to onda ide njima na dušu. 

Ako, nadalje, sadašnji stambeni štediše uglavnom već imaju stanove, a država im svejedno već deset godina isplaćuje subvencije – ne bi li trebalo promisliti o tome kakvi su to zakoni doneseni, tko je za to kriv i kako to hitno promijeniti? 

   I – ako ćemo naprosto ukidati sve gdje imamo loš rezultat i malverzacije – znači li to da ćemo uskoro posve ukinuti subvencije u poljoprivredi preko kojih su se majstori napljačkali do mile volje? Naknade za nezaposlene? Socijalne transfere? 

   Pa valjda ipak ne. Jer sve te vrste pomoći su važne i potrebne. Samo naše strašno pametne vlasti ne znaju posložiti sustav tako da spriječe zloporabe. Pa njihove propuste onda moraju kusati svi, a pogotovo nedužni.