Odlučivši se za pristup dolijevanja vrelog ulja na već ionako opasno usijanu atmosferu u Vukovaru, predsjednik HDZ-a optužio je u utorak Milanovićevu vladu da dvojezične ploče postavlja nezakonito. 

   Stoga se, rekao je strogo, ta nerazumna odluka mora smjesta povući. Uvođenje ćirilice u javnu komunikaciju u Vukovaru izaziva građane i vrijeđa njihove osjećaje, izjavio je Tomislav Karamarko začinivši to s još nekoliko izraza – pojačivača dojma – kao što su pijetet, senzibilitet i dignitet. Međutim, Karamarku je netko na vrijeme trebao reći da je u Hrvatskoj već odavno uvedeno vođenje zapisnika. 

   Da je to znao, možda ne bi neprekidno pokušavao jeftino preveslati kompletnu hrvatsku javnost. I možda ne bi pomislio da može iznova i iznova zaobilaziti istinu a da pritom ne bude uhvaćen. 

   Jer, Karamarko je najprije želio zabašuriti da je ovu vladu, kao i bilo koju drugu, na uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru obavezao novi Statut koji je 16. srpnja 2009. godine donijelo Gradsko vijeće Vukovara. 

  Njime je izrijekom propisana paralelna upotreba »srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenoj komunikaciji i u javnim poslovima« u Gradu Vukovaru. 

   Većinu u Gradskom vijeću imala je tada upravo koalicija HDZ-a i nekoliko malih partnera među kojima su bili HSP Ante Starčević, HSS, HSLS, HSU i SDSS. Predsjednica Gradskog vijeća bila je Zdenka Buljan iz HDZ-a. 

   Za Statut i uvođenje ćirilice glasalo je svih 11 vukovarskih vijećnika HDZ-a, oba vijećnika HSP AS i sva trojica vijećnika SDSS-a. Statut je odbilo podržati svih 13 vukovarskih vijećnika SDP-a. 

   Premda sve to nije nepoznato, a i nalazi se u zapisnicima, izgleda da to treba ponavljati još nekoliko stotina puta, ili barem dok se Karamarko i vukovarski HDZ ne prestanu praviti ludi i obmanjivati građane u vezi sa svojom ulogom u legalizaciji ćirilice. A izgleda da to neće biti tako skoro jer Karamarko uporno glumi nevinašce koliko god ga se puta hvatalo u laži. 

   Kad su mu novinari ovih dana pod nos stavili vukovarski Statut od prije četiri godine i sastav koji ga je izglasao, Karamarko je mrtav hladan izjavio da on nema ništa s tim. To je, kaže, bio neki drugi HDZ, a on u stranci tada nije ni bio. Pritom, naravno, preskače činjenicu da je, oko godinu dana prije donošenja vukovarskog statuta, on postao ministar i član HDZ-ove Vlade. U Banske dvore ušao je na poziv Ive Sanadera, a ostao je i u mandatu Jadranke Kosor i od njega javnost nikad nije čula nijednu riječ protivljenje bilo kojoj aktivnosti te vlade. 

  Svejedno, sada tvrdi da u toj Vladi – nije imao utjecaja. No zato je, kao odabrani izaslanik Vlade, u ljeto 2010., upravo on bio određen da, zajedno s još nekoliko ministara i državnih tajnika, na saborskoj sjednici zastupa godišnji izvještaj o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. A u tom izvještaju, vidi vraga, HDZ-ova Vlada je među svoje velike uspjehe uvrstila i donošenje baš tog lokalnog Statuta kojim je »propisana službena i ravnopravna uporaba jezika i pisma srpske nacionalne manjine u Gradu Vukovaru«. Kako se sramotno i neodgovorno može ponašati političar moglo bi se doista učiti na primjeru Tomislava Karamarka.