Ovo su citati potpredsjednika Vlade Branka Grčića. Jedan od najbližih premijerovih suradnika točno tako je jučer komentirao vijest da je BDP ponovno kliznuo u minus, ovoga puta za 0,7 posto. Ništa se, dakle, ne mijenja osim godina i datuma.

Svaki novi pad BDP-a iznova inspirira predstavnike vlasti na sugestivne jezične i logičke akrobacije od kojih čovjeku bude malo muka. Jer ima dojam da ga se drži za bedaka. 

   No iz svih vlada svejedno isto ovako reagiraju svih ovih skoro šest godina od početka 2009., otkako je Hrvatska u praktički neprekidnoj recesiji, i otkako brojke o sve lošijim učincima gospodarstva samo sustižu jedna drugu. 

   Umjesto da se prione na reforme koje su potrebne da se glava barem počne dizati iz blata, javnost se vječno uljuljkuje utješnim uspavankama da su trendovi ipak dobri, a vjetrovi ipak povoljni. 

   U studenome 2010., kad je na vlasti bio HDZ, njihova predsjednica Vlade Jadranka Kosor u jednoj je ovakvoj prigodi dobro nasmijala cijelu državu onom svojom legendarnom izjavom da je Hrvatska na »putu do puta« koji vodi prema izlasku iz krize. 

Podstrek za svoj jadni optimizam nalazi u činjenici da je BDP, eto, tresnuo ipak manje nego što su očekivali financijski analitičari: njihove su prognoze bile minus od 0,8 do 1,4 posto. A zar nije divno i to što je pad sada »samo« 0,7 posto, dok je u prošlom tromjesečju bio 1,5 posto, dakle dvostruko veći. To je, bogme, za Grčića jako »indikativno«. 

   Garnituru prije Jadranke Kosor ne bi trebalo ni spominjati u kontekstu izvlačenja zemlje iz krize jer oni su se bavili samo krađom i korupcijom, pa smo se zato još brže i potopili u ovom crnom bunaru.

Ali sjetit ćemo se da je ministar Šuker vječno ponavljao kako je ogromni postotak državnog proračuna »zadan« i kako vlada zato skoro da i nema manevarskog prostora za ikakve promjene. Naravno da je to bio izgovor za nečinjenje. 

   No, problem s tim navodnim »zadanostima« nastavlja se u dobroj mjeri i u mandatu Milanovićeve vlade i zato se stvarno teško prepustiti ugodnom Grčićevom gatanju da krizi uskoro dolazi kraj. 

   Jer, zapravo, ono što je stvarno zadano – nažalost su samo dugovi. Ili ih vraćaš, ili ideš u bankrot. A sve drugo se može i dirati i mijenjati, i mora, barem privremeno, dok ne počnemo više stvarati.

Svatko zna da je taj tip reformi politički riskantan, ali ispod ove đavolje spirale sigurno se nije moguće izvući bez odvažnih i teških zahvata. 

Ni Milanović, međutim, ne pokazuje namjeru da smanji i racionalizira broj općina, gradova i županija. Nema hrabrosti dirati u ogromne izdatke za braniteljska prava i preorganizirati ih na bazi svima prihvatljivog kriterija prosječne plaće.

Ne reformira zdravstvo u kojem se tone novca bacaju u vjetar. Ne dira agrarnu politiku. Ne dira Crkvu. Ne dira multimilijunaše, podaci kažu da ih u maloj Hrvatskoj ima 260, a svaki je težak preko 30 milijuna dolara… 

   I zato, naravno, što bi BDP drugo nego padao. Zato su porezi visoki, investitori sumnjičavi, nezaposlenost cementirana. A mi, ni nakon skoro dvije godine ove vlade, još ne možemo biti sigurni jesmo li barem – »na putu do puta«.