Nevjerojatno smo mi društvo. Zato što od 1. kolovoza moraju kupcima izdavati račune, imamo pobunu trgovaca na tržnicama diljem Hrvatske. 

   Protiv nove mjere Ministarstva financija podignuta je na javnoj sceni ogromna halabuka.

   Antilinićevsku kampanju zbog te takozvane fiskalizacije na tržnicama u velikoj mjeri potiču mediji koji, po definiciji, trebaju djelovati kao zašitnici javnog interesa. 

   Rezultat je nesrazmjerna podrška šire javnosti strani prodavača koju se – zbog obaveze da svaku kupnju evidentiraju računima koji se, preko fiskalnih blagajni, automatski dostavljaju poreznim vlastima – snažno doživljava kao nepravedno maltretiranu. 

   Sve to čudno je doista na više razina i, u ovako bizarnom obliku, vjerojatno je moguće samo ovdje kod nas. 

   Jer, bilo bi očekivano da će javnost u ogromnom postotku podržati mjeru koja je i trgovce na tržnicama obvezala da kucaju račune umjesto što ih se sažalijeva kao žrtve koje navodno sadistički mrcvari nasilnička vlast. 

 I svi ti građani koji ovu akciju promatraju sa strane, a koji se bave bilo kojim oblikom obrtništva ili poduzetništva, dužni su, bez iznimke, izdavati službene račune ako misle raditi po zakonu, a država je dužna ubirati poreze jednako od svih. To je javni interes. 

   Razumljivo je da trgovci na tržnicama dižu dreku kad taj normalni i općeprimijenjeni oblik poslovanja za njih do sada nije vrijedio. Ali nije shvatljiva empatija koje se u javnoj sferi iskazuje prema preprodavačima tuđe, ponekad i švercane robe, iako su oni do jučer, za razliku od svih drugih, bili pošteđeni značajnih poreznih izdataka i time su uživali status praktički favoriziranog segmenta društva. 

   A produkt takve anomalije bilo je, jasno, to da je teret poreza koji su oni izbjegli plivajući 20 godina unutar zone sive ekonomije, solidarno padao na ostatak zajednice, odnosno na sve druge građane, porezne obveznike. 

   Kako je ogromna financijska privilegija zadržavati za sebe kompletnu zaradu uistinu ne treba tumačiti nikome, a istodobno se koristiti svim zajedničkim dobrima koja se financiraju iz poreza, od dječjih vrtića, do cesta i bolničkih kapaciteta. 

   Ne treba se nitko praviti blesav kad svi znamo da su mnoge i mnoge trokatnice u Hrvatskoj i mnogi skupi automobili stečeni upravo na malverzacijama izbjegavanja poreza, pri čemu je ironija u tome da je »porezni raj« na tržnicama do sada čak bio i zakonit. 

  Stoga, dakako, sviđao se kome Linić ili ne, sviđala se kome ova vlast ili ne, u ovoj Linićevoj mjeri nema nikakvoga »terora«, »poreznog grabeža« niti »odmazde prema malom čovjeku«, kako se to ovih dana površno komentira i piše. 

   Nego je naprosto riječ o tome da se inače uhodana pravila konačno primijene i na one koji su do sada bili potpuno izvan sistema. 

   Kod nas je preko 30 posto sive ekonomije, u Austriji i Švicarskoj samo oko 8 posto. Ovo će bar malo smanjiti tu našu ogromnu premoć. 

   A što se tiče prijetnji trgovaca da će iz protesta zauvijek izaći iz posla jer moraju izdavati račune, OK, neka samo izađu. I zaposle se kao atomski fizičari.