Riječ je o malom mjestu, i prilično zabačenom, pa je sve skupa prošlo nezapaženo, ali u Lokvama je u nedjelju propao još jedan referendum jer je na birališta – iznova – izašlo manje od 50 posto birača.

  Nedugo prije tog neuspješnog plebiscita u minijaturnoj općini u Gorskom kotaru – u kojoj usve živi 1.120 ljudi, a onih s pravom glasa je, naravno, još dosta manje – nedovoljna izlaznost potopila je i dubrovački referendum o sudbini turističkih kapaciteta na Srđu, i referendum o instaliranju vjetroparka u Fužinama.

  Na glasanju koje je trebalo odlučiti u mjesnom sporu o opravdanosti izgradnje akumulacijskog jezera za potrebe Hrvatskih voda u općini Lokve – poželjelo je sudjelovati tek oko 38 posto tamošnjih birača.

  U Fužinama je izlaznost od 46 posto presudila referendumu kojim se željelo spriječiti podizanje 12 vjetroelektrana u režiji investitora iz Italije.

  A najgori fijasko doživjeli su u Dubrovniku ideatori direktnog izjašnjavanja protiv skupog projekta izraelskog poduzetnika jer su na birališta uspjeli privući jedva 31 posto glasača.

  S jedne strane, Hrvati su, dakle, poludjeli za referendumima. Najavljuju ih od kojekuda. Do sada su bili daleko najpopularniji među eko-aktivistima koji brinu brigu za zdravi okoliš. Ali taj tip svenarodnog glasanja, u principu, ide na ruku i lokalnim vlastima kao najbezbolniji način da sa sebe skinu odgovornost za kontroverzne odluke koje bi sami morali donijeti i sklone se iza alibija direktnog izjašnjavanja građana.

  Ali ti naši referendumi, s druge strane, ipak, jedan za drugim propadaju.

  Za organizaciju svakog referendumskog izjašnjavanja uvijek se mora izdvojiti dosta javnog novca, ali kod nas se svaki put do sada ispostavilo da je stanovništvo slabo zainteresirano za problem koji je pred njih stavljen na stol. U takvim okolnostima, referendum je i skup, i besmislen.

  Ovo u nedjelju bio je, kako vidimo, već treći lokalni referendum u manje od dva mjeseca koji nije uspio jer građani, iz nekog razloga, nisu bili u dovoljnoj mjeri motivirani da u njemu sudjeluju.

  Teško je doći do podatka koliko su ta tri referenduma ukupno koštala porezne obveznike, ali činjenica je da su sve te pare na koncu uludo bačene.

  Naravno, skupine koje pokreću kampanje za održavanje referenduma svaki put su propast cijele stvari pripisivali indolenciji, neodgovornom ponašanju i manjku građanske kulture kod svojih sumještana. Ljudima koji ne izađu na referendum uvijek se nabija na nos da radije pasivno leže doma na kauču, nego da izađu na izbore i uključe se u raspravu koja se tiče budućnosti njihove djece. No bit će da je kod referenduma u Hrvatskoj ipak problem nešto drugo, a ne epidemija lijenosti i tuposti kod većine birača. I o tome zakonodavac mora iznova dobro promisliti.

  Moguće je da će iskustvo poučiti buduće inicijativne skupine da kvalitetnije pripremaju javnost za referendume koje traže pa će se možda i izlaznost s vremenom popraviti.

No, čini se prije da pravila o organizaciji referenduma, o potrebnom broju potpisa i postotku izašlih birača te o katalogu tema oko kojih se direktno izjašnjavanje može organizirati moraju biti još jednom vrlo pažljivo preispitana. Jer čemu će nam referendumi na koje građani – uporno ne izlaze?