U nedjelju ćemo odvaliti lokalne izbore, još jedne za koje ponovno nisu osigurane kvalitetne i smislene predispozicije. 

   Prvo, nije se interveniralo u apsurdnu mrežu županija, gradova i općina, ona je ostala točno onakva kakva je i bila, iako je na nju sadašnja Milanovićeva vlast imala hiljadu prigovora kad je bila u opoziciji. 

   To znači da građani i ovoga puta glasaju za instaliranje stotina i stotina novih dužnosnika lokalnih vlasti u 20 županija plus u Zagrebu, zatim u 128 gradova i u 428 općina, te da će i narednih pet godina – kao i do sada – morati solidarno financirati političku administraciju lokalnih jedinica koje se ne mogu samostalno izdržavati od svojih prihoda. 

   Poreznim obveznicima je, naime, na još jedan mandat natovareno da iz mjeseca u mjesec smažu novac za pokrivanje troškova garnitura u općinama i gradovima koji ne uspijevaju zaraditi čak ni za žarulje javne rasvjete, a kamoli za vrtiće ili za popravak cesta. A takvih je skoro 50 posto u ovoj našoj ne samo neopravdanoj i karikaturalnoj, nego i parazitskoj konstelaciji lokalne uprave i samouprave koja nam je namrla više općina, gradova i distrikta nego što ih imaju i deset, i dvadeset puta veće zemlje. 

  Lokalne jedinice bez ikakvog financijskog pokrića bile bi, naravno, ukinute svuda osim u Hrvatskoj, ali ovdje se održavaju na životu iz mandata u mandat i sve ih političke vlasti puštaju na miru, a njihove troškove, bez grižnje savjesti, knjiže državnom budžetu. 

   Zahvaljujući tome, Hrvatska se može gorko pohvaliti i stanovitim brojem lokalnih dužnosnika koji su očigledno jedva polupismeni a uz to i tragično dezorijentirani u pogledu svoje uloge u lokalnoj zajednici. S nekima od njih i njihovim žalosnim naklapanjima ponekad nas zna suočiti televizija. 

   Drugo, ni ova vlast nije osigurala efikasnu kontrolu prikupljanja i trošenja novca za politički marketing pa se kampanje opet mogu voditi na teret poreznih obveznika, pri čemu se uzurpatorima javnog novca može samo staviti soli na rep. 

  I treće, u Hrvatskoj se na izborima i dalje mogu nesmetano kandidirati osobe ne samo optužene, nego i osuđene za teška i najteža kaznena djela – to osjetljivo pitanje političke kulture vlasti nisu ni stavile na dnevni red, niti su o tome pokrenule raspravu sa stručnjacima. Ništa se, dakle, nije naučilo iz slučaja HDSSB-a i Branimira Glavaša. 

   Sve u svemu, sređivanje biračkih spiskova jedini je posao koji su mjerodavni dobro obavili u vezi s izborima. Sve drugo još čeka, a o ozbiljnoj reformi izbornog zakonodavstva da se i ne govori.