Udruga koja se pretenciozno naziva »U ime obitelji« želi podići na noge cijelu državu da se u Hrvatskoj onemoguće istospolni brakovi. Hoće da se ravno u Ustav upiše kako je brak »životna zajednica muškarca i žene« i skupljaju potpise za referendum. 

   Štangu tom zastrašivanju javnosti navodnom opasnošću od građana homoseksulne orijentacije, drži, naravno, Katolička crkva, premda baš njezine veze s tom tematikom bude u općoj javnosti konglomerat degutantnih asocijacija. 

   No, kardinal Bozanić upravo je oduševljen ovom akcijom, a rođak mi priča da je u njegovoj crkvi u nedjelju svećenik uputio sve nazočne da se, odmah poslije mise, idu potpisati za referendum. 

   I dok se priča loži i zahuktava, svoju je vrelu, inkvizitorsku dušu pred javnim mnijenjem ipak najiskrenije rastvorio dubrovački biskup Mate Uzinić. Podršku referendumu izrazio je raspirujući mržnju prema gay populaciji i onima koji se zalažu za zaštitu njihovih prava te je pozvao vjernike da ispune svoju svetu dužnost i ustanu »protiv onih koji kršćanskim obiteljima nastoje oduzeti i zatrovati djecu«. 

   Podizanje ovakve histerične hajke na istospolne brakove svakako je dosta neobično budući da u Hrvatskoj istospolni brakovi uopće nisu dopušteni, niti ima najava da će se dopustiti. 

   Zakon priznaje samo istospolnu zajednicu kojoj nije dato pravo na posvajanje djece i to je, izgleda, mjera na kojoj će se i ostati. 

  No, konzervativni ekstremisti – kojima je čak i to strašno previše i koji bi homoseksualce najradije vidjeli iza bodljikave žice kampova za preodgoj – smatraju valjda da treba djelovati preventivno, i to desantom na Ustav, po njima nedopustivo liberalan. 

   I pritom je potpuno jasno što ih svrbi budući da je već 14 zemalja ozakonilo istospolne brakove. Francuska je nedavno bila posljednja, a među njima su čak i južnoamerički pioniri, Argentina i Urugvaj, u kojima su strogi muški i ženski stereotipi oduvijek bili bitan dio pučkog identiteta. 

   Svijet se, dakle, naprosto mijenja. Prema tome, ta će stvar, kad tad, ozbiljno doći na dnevni red i u Hrvatskoj i, što se toga tiče, ovi naši katolički križari imaju pravo. 

   No pritom im nije jasno da se ti pretpotopni, patrijarhalni i dogmatski društveni odnosi – o kojima oni iz nekog razloga i danas snuju iako se njihovih zasada ni sami ne drže – niti mogu očuvati zabranama i silom, niti bi bilo u redu sve da nekako i mogu. 

  Pa valjda svatko ima pravo sam odlučiti kakvu obitelj i kakav život želi. Možda bi se biskupima sviđalo da mogu držati narod u strahu, pokornosti, i osjećaju krivnje kao u nekim arhaičnim vremenima, ali to više tako ne ide. 

   Čak i u okolnostima koje su svim hrvatskim građanima nametnute međudržavnim ugovorima s Vatikanom, Katolička crkva danas je ipak samo jedan od glasova u orkestru demokracije. 

   Da je njezina moć veća, već bi bili debelo zabranjeni i kontracepcija, i pobačaj, i bebe iz epruvete. Ljudi bi se, kao u džamahirijama, drakonski kažnjavali za odnose prije i izvan braka. Bio bi zabranjen razvod braka pa sve ako se u tom braku mrze i mlate toljagama. Smjeli bismo gledati samo filmove koje je pustila vjerska komisija, svećenici bi odobravali knjige i plakate za kazališne predstave. 

   Ovo je pretjerivanje? Pa zar takav scenarij nismo vidjeli nedavno, s Finim mrtvim djevojkama? I zato bi baš bilo dobro da bude ovoga referenduma. Pa da vidimo što istinski želi Hrvatska.