Na brzoj kavi s jednim znancem kaže mi on jučer da će glasati za dr. Rajka Ostojića i stane mi objašnjavati kako je on najbolji kandidat za gradonačelnika Zagreba. Ne znam, kažem ja… Stvarno me nekidan jako naživcirala ta Ostojićeva izjava da je već jednom spasio život Bandiću, pa će to učiniti opet. Ovoga puta tako što će ga pobijediti na izborima i valjda mu time omogućiti da se puno više odmara i čuva zdravlje. 

  Takvo što čuti od liječnika! Ako je kao liječnik pomogao Bandiću kad je imao onaj moždani udar, zbilja je odvratno što to spominje u predizbornoj kampanji. 

  – Znači ti ćeš za Bandića, konstatira moj poznanik, inače ugledni stručnjak s doktoratom. 

  – Ne, ne znači. Zašto bi značilo? Nego ti to govorim jer mislim da je Ostojićev postupak nepriličan i nedopustiv. 

  Poslije mi je palo na pamet kako je ovaj mali razgovor nevjerojatno tipičan. 

  Ljudi najčešće tretiraju stvari kao da su binarne, kao da od crnoga do bijeloga nema nijedne druge boje. Zato se smatra logičnim da se u svim situacijama staje isključivo na stranu onoga kome si politički i svjetonazorski blizak. I tako ispada da je ideološki aršin jedino prema čemu se svijet ravna i smije ravnati. 

  To možda bolje nego drugi vidimo mi novinari zbog posla kojim se bavimo. 

 Moraš dobro paziti da ne kažeš kako je, recimo, Todorić sposoban biznismen, jer će ti dobar dio publike odmah pripisati da si na strani tajkuna koji se bogate preko leđa napaćenih radnika. Oštro sam prozvana kad sam napisala kako sada, poslije glasanja, svi trebaju pristojno prihvatiti činjenicu da referendum o Srđu nije uspio. 

  Ja, znači, navijam za interese Aarona Frenkela! Slažem se s betonizacijom i uništavanjem okolice Dubrovnika! 

  Ma naravno da ne. Ali ovdje je to tako. Ili si s nama, ili si protiv nas. Uvijek i do daske. 

  Slična stvar dogodila mi se tisuću puta kao i mnogima drugima. Kad sam, za vrijeme HDZ-ove vlasti, napisala da je Jadranka Kosor vrlo marljiva žena, rekli su ohoho, okrećeš se na stranu HDZ-a, iako sam protiv politike te stranke objavila bar milijun tekstova. 

  Ovo javno mnijenje slabo dopušta nijanse, najbolje pale pojednostavljenja. Zato se staložen čovjek u Hrvatskoj često osjeća kao u ratnoj zoni. 

  Svakoga tko, recimo, iznese mišljenje da država treba odmah prodati Croatia Airlines, jer državi ne treba avioprijevoznik, opalit će se paušalnom optužbom da zagovara »rasprodaju Hrvatske«. Tko god izjavi da pravo na besplatno studiranje treba dati samo redovitim studentima, bit će optužen da podržava neoliberalnu komercijalizaciju obrazovanja. Ovdje će te svi intelektualni pozeri gledati u čudu ako kažeš da je Severina lijepa i poslovno talentirana žena kao da si time automatski pohvalio i njene pjesme. 

 Ne dao ti bog da ustvrdiš kako je sindikalac Vilim Ribić gnjavator koji daje ekonomske savjete, a nema pojma o ekonomiji, jer će se odmah zaključiti da si protiv sindikalnog pokreta. 

  Ako kažeš da se u socijalizmu nije kralo ni približno kao sada, optužit će te da si za Goli otok i za jednostranački sustav. 

  S tom sirovom kulturom rovovskog svrstavanja na stranu A ili na stranu B ovo se društvo bakće u svemu i to generira mnoge nepotrebne napetosti. Za lijeve i za desne ovdje postoje obrasci kojih si se dužan držati kao pijan plota. 

  Mislim da je to jedna od najvećih prepreka našeg razvoja.