I prije su drugi svjedoci govorili sudu na isti način o svim tim keširanjima novca na crno. Radilo se pretežno bez ugovora i bez ikakvog pisanog traga, dok tikva nije pukla. 

   I svima je, naravno, sada kristalno jasno da je to bio samo još jedan vid nevjerojatno razgranatog općeg lopovluka koji je cvjetao u režiji HDZ-a kako bi se što više bogatstva izmuzlo od države i od građana Hrvatske. 

   Na sva ta tajna plaćanja iz ruke u ruku, tadašnja vladajuća stranka, kao i njeni mnogobrojni puleni, nisu nikad uplatili ni kune poreza, prireza, ni davanja kojima se financiraju izdaci za mirovine, za zdravstveno osiguranje i tako dalje. 

   Obavezni nameti, namijenjeni državnoj blagajni ili blagajnama lokalnih zajednica – nameti koje po zakonu mora plaćati i najbjedniji mali obrtnik – bili su za HDZ-ove moćnike jedna posve fakultativna stvar. Zaslužni su ih mogli izbjeći i tako svoj dio tereta financiranja društvenih potreba podvaliti svima drugima. 

  Njihovi bruto troškovi mogli su se vrlo lako »solidarno« natovariti na grbaču ostalim poreznim obveznicima od čijih su se para onda gradile škole, isplaćivale naknade rodiljama, popravljale ceste, gradili braniteljski stanovi i liječili pacijenti dok je HDZ krcao utajeni novac u svoje pohlepne džepove. 

   I svi se sada nad time zgražaju, i treba se zgražati. 

   Ali, ruku na srce, niti je HDZ bio jedini koji je metodom rada na crno omogućio potkradanje države sebi i svojima, niti je tom mešetarskom tipu poslovanja s njihovom vlašću došao kraj.

   Mnogi koji nisu imali nikakve veze s tom strankom, niti su ikada za nju glasali, također su svoj poslovni uspjeh temeljili ili na zapošljavanju neprijavljenih radnika, ili na plaćanju svojih zaposlenika pola na račun, a pola na ruke. 

   Portfelji i portfelji hrvatskog kapitalizma stvoreni su, uostalom, na radu na crno, a tom »zlatnom dobu« nije iscurio pijesak ni danas kada ministar Linić, navodno, jako pazi na financijsku disciplinu. Možda Linić to želi, ali ove svakako još nije uhvatio za rep, niti ga se oni boje. 

   Vidjela sam nedavno da se u Crnoj Gori procjenjuje kako 50.000 radnika radi na crno. U Hrvatskoj takvoga podatka nemamo. 

  Ali ovi koji parazitiraju na radu na crno vide se prostim okom svuda. To su ti geniji koji mogu kao od šale kupiti BMW i stanovati u vilama od 600 kvadrata zato što ne plaćaju ni poreze, ni davanja. Pri čemu mi ostali, koji smo, naravno, za razliku od njih, neviđene budale, moramo za njihovu djecu zaraditi subvencije za vrtić, plaćati im mirovine za oca i majku i omogućiti im besplatnu fizikalnu terapiju kad izvrnu nogu na golfu. 

   A recesija još doprinosi tome da ljudi šute i trpe i da su sretni što mogu zaraditi bar nešto, pa makar i na crno. Ali trebalo bi Ministarstvo financija osmisliti nekakvu kampanju da se tu bratiju počne prijavljivati i da im se počne naplaćivati sve to što uzimaju besplatno na račun nas ostalih. I još su najglasniji kad treba kritizirati državu i javni servis.