Majka i otac Luke Ritza jučer su se sa svojim sinom trebali proveseliti za njegov 23. rođendan, ali u njihovoj se obitelji Lukini rođendani već petu godinu ne slave. Torte se za 22. travanj više ne peku. Luka je, sjećamo se, onaj dečko koga su jedne noći, u proljeće 2008., napala i pretukla petorica momaka otprilike njegove dobi. 

   – Često razmišljam kako bi danas izgledao… Koliko bi se promijenio… – napisala je jučer Lukina mama na svojoj Facebook stranici. Ona ne zna kako bi izgledalo 23-godišnje lice njenog djeteta jer Luka je već pet godina mrtav. 

   Od momenta kada je njihov sin podlegao brutalnim ozljedama glave, njegovi su se roditelji posvetili borbi protiv nasilja među mladima. Ta vrsta društvenog aktivizma spasila ih je da se posve ne raspadnu i da ne polude. 

  Što se tiče te petorice mladića koji su Luki oduzeli život, oni su od onda do danas svi već odradili sve odgojne mjere koje im je dosudio sud. Posljednji među njima, koji je dobio zatvorsku kaznu od godinu i pol, izašao je na uvjetnu slobodu u siječnju prošle godine. Svi oni sada su mladi ljudi koji su formalno okajali svoju krivicu i koje se za to što su učinili Luki Ritzu više ne smije ni prozivati. Možda se danas kaju, bar neki od njih, ali to ne znamo. To je, dakle, to što se u međuvremenu, otkako Luke više nema, dogodilo s akterima s obje strane tog ničim motiviranog sociopatskog zločina u kojem su mirnog maturanta, udarcima u glavu, poslali u smrt slučajni ubojice, njegovi vršnjaci, dječaci koji ga nisu ni poznavali. 

   Bio je to, kao što su sami rekli na suđenju, napad nizašto, iz puke dosade. 

   No slučaj Luke Ritza zapravo ima i trećeg, nevidljivog aktera, a to je društvo. A u društvu je sve ostalo točno onako kako je bilo tada kad je Lukin život zatrlo nasilje, nikakvih bitnih promjena, nikakve jasne pouke. Naprosto, sve su tadašnje patologije ostale i danas netaknute u tom našem neomeđenom socijalnom laboratoriju, u kome je ovako bizarno ubojstvo očito bilo moguće i u kojem se onda jedna takva besmislena tragedija doista i dogodila, na žalost ni prva, ni zadnja. 

  Iz nečega tako širokog i razlivenog kao što je »stanje društva« nemoguće je, doduše, uzroke Lukine smrti izvoditi direktno, ali te dvije stvari, kako god okreneš, ipak sjedaju jedna u drugu kao klin u ploču. Jer ni danas se na stadionima ne navija nego se izvikuju psovke i pogrde. Kao uzor mladima nameće se Mamić čiji se divljački urlici godinama razliježu javnim prostorom. Ravno sa sveučilišta, koje po definiciji mora biti dom tolerancije, taj neki profesor podiže hajku na gay zajednicu, po njemu protagoniste »kulture smrti«. U Vukovaru djeca i dalje idu u odvojene razrede. Pola današnjeg »proeuropskog« HDZ-a glasa za Ružu Tomašić koja dobiva izbore na sintagmi o Hrvatima i »gostima«. I još je k svemu tome čak trećina stanovništva u Hrvatskoj siromašna, a velika većina podobrazovana. 

   Dakle, nije ova zajednica postala ništa naprednija, pametnija, tolerantnija ni humanija, pa time i ništa sigurnija od opasnosti da će nezreli pripadnici društva kopirati barbarske modele. 

   Da, barem bi u neku ruku bilo utješno da možemo reći kako nas je Lukina tragična smrt nečemu podučila. Ali ona je, na žalost, i danas ostala jednako uzaludna kao i prije pet godina.